24. 12. 2019.

Religioznost i seksualnost


Zašto su neke religije seksualnost proglasile grehom?

U seksualnosti čovekovoj sadržana je njegova primarna energija. Seksualnim odnosom energija se najdirektnije razmenjuje. Nedostatak seksa uzrokuje pojačan energetski naboj, koji se onda prazni ili kroz agresivnost ili kroz pojačanu fizičku aktivnost. Sa aspekta celokupne ljudske zajednice slobodna seksualna aktivnost nije poželjna, jer u seksualnom činu se troši velika količina lične energije, pa onda jedinke nisu volje za rad, koji je fizička aktivnost. S druge strane, seksualna aktivnost dovodi do stvaranja novih jedinki kojima je potrebno omogućiti da odrastu, a za to je neophodan rad, zbog očuvanja životne zajednice.

Seks oslobađa ne samo ličnu energiju, već oslobađa i svest, jer gubitak lične energije nije nenadoknadiv. U "ispražnjenu" svest uliva se nova količina primarne energije, a čovekova svest postaje bistrija i jasnija.

Religija je nastala kao potreba ljudi da dosegnu onu unutrašnju svesnost, odnosno kao težnja za organizovanim osvešćenjem. Dve združene svetlosti daju mnogo jaču svetlost, tako dve združene svesti daju mnogo čistiju svest. Zato su se ljudi organizovali, a i dan danas se organizuju, prema pripadnosti merenoj unutrašnjom svesnošću.

Seks je takođe prvobitno bio proglašen za greh samo ako je bio predoziran, jer akumulirana lična energija neminovno dovodi do proboja svesti u više sfere, a manifestovana seksualnost troši baš tu vrstu energije. Kasnije je i ovaj razlog postao dogma, nešto što se poštuje bez razumevanja.

Rekla bih da je osećaj greha duboko ukorenjen u svakom čoveku.

Jeste, ali samo kod ljudi koji imaju veoma čvrstu Sekundarnu ličnost. Prvobitni greh je nastao kao  odraz podele sopstvene svesti, odnosno potiskivanjem sopstvenosti, koja je Primarna ličnost. Svaki čovek u sebi oseća krivicu kojoj i ne zna uzrok, pa je to nazvano osećajem prvobitnog greha. Krivica se oseća prema "zaboravljenoj" Primarnoj ličnosti, jer kad god se ona nekontrolisano pojavi, najčešće u stanju pijanstva, tada okolina neminovno reaguje osudom.

Da, ponekad i sama osetim krivicu zbog otvaranja duše prema nekim osobama koje to realno ne mogu da shvate.

Ali ti to činiš na prihvatljiv način i njima to svakako prija, jer otvarajući svoju Primarnu ličnost ti povoljno utičeš na njih, omogućavajući im da se i sami donekle otvore. Onoliko koliko mogu bezbedno da podnesu sopstvenost. Tvoja dugogodišnja zabluda bila je da su i oni sami svesni svoje Primarne ličnosti, zato si se mnogo puta razočarala uvidom da su to ipak bili samo njihovi svetli trenuci.













3. 9. 2019.

Slika o sebi

Ako je sve igra ega, kako kažeš i svi sukobi nastaju u pokušaju ega da dokaže svoju samovažnost, onda je jasno zašto svaki čovek ima lepo mišljenje o sebi.

Pa nema baš svako lepo mišljenje o sebi. Svi uspesi u životu svoje korene vuku upravo iz osećaja promašenosti, odnosno nedovoljnosti ili kompleksa niže vrednosti, ako ti se ovaj izraz više sviđa. Već sama podeljenost svesti na dozvoljeni i nedozvoljeni deo, odnosno Sekundarnu i Primarnu ličnost, ovu drugu prebacuje u drugi plan, odakle kao vapaj stiže osećaj nepotpunosti, nesavršenosti, krivice. Jednom rečju, osećaj da nešto nedostaje. Čovek koji počinje da gradi karijeru, odavno se pretvorio u Sekundarnu ličnost, skoro potpuno zaboravljajući ono primarno u sebi. Oni retki trenuci otvaranja pred bliskim osobama često su rezultirali povređivanjem ili osećajem stida u najboljem slučaju, što ga je uverilo da Primarnu ličnost treba držati "pod ključem". Ipak, osećaj nečeg nedostajučeg nije moguće ukloniti pa je potreba za samopotvrđivanjem, potekla iz Primarne ličnosti, kao problem predata na rešavanje Sekundarnoj ličnosti, koja rešenje vidi u dokazivanju pred drugima da je ona potpuno u redu. Obzirom da je ovaj svet materijalno opredeljen, logičan je stav da će sticanje, bolje rečeno gomilanje materije, povećati sopstvenu važnost u očima drugih, a samim tim i u sopstvenim očima.

Može li se to?

Naravno da ne može. Oni koji se na svom životnom putu "probude" onda kada nagomilano bogatstvo počne da ih guši, spas potraže okretanjem ka duhovnom životu. Zato su na Zapadu prvo psihoterapeuti ušli u modu, a zatim su na scenu stupili gurui, sve u pokušaju da pomognu nesrećnim bogatašima da dosegnu sreću i mir. Ovi to nagrađuju prebacivanjem svog dela tereta (bogatstva) na gurue, opasno preteći da sada gurui potraže spas kod nekih drugih duhovnika. Problem je očigledno u pridavanju važnosti novcu, odnosno materijalnom. Ukoliko je guru zaista čiste svesti, on će primiti nagradu za svoj trud, ali neće pridavati veliku važnost materijalnom blagostanju. Isto važi i za obične smrtnike, koji jedva plaćaju i psihoterapiju. 

Nije problem u tebi. Problem je u pridavanju važnosti problemu. A opet si ti ta koja pridaje važnost, tako da treba prvenstveno da razumeš da si ti uzrok posledice koju proglašavaš za problem, jednostavnim pridavanjem važnosti i značaja. Pokušaj ovo ne samo da shvatiš već da asimiluješ, kao sopstveni deo svesti. Tek tada ćeš moći da se izdvojiš iz problema, odnosno tek tada će problem nestati kao takav.

Zašto ljudi vole zlato? Zašto za simbol blagostanja ne proglasiše nešto drugo?

Zlato je simbol većne čistote jer ne rđa, ne prlja se i ne menja se. Zlato je simbol čiste duše i kao takvo ono odslikava dušu onoga ko ga nosi.

U zadnjih dvadesetak godina siromaštva i materijalnog propadanja u ovoj zemlji, primećujem mnogo ogrlica na vratovima žena koje po klasnoj pripadnosti ne spadaju u bogataše. Prilično paradoksalno, zar ne?

Ne očekuj od mene da se složim sa onim što tebi izgleda kao paradoks. Uopšte nije paradoks, već logična posledica manifestovane lične slike sveta. Ego se uvek trudi da nadkompenzuje lični nedostatak, pa je tako sasvim logično da žena koja je relativno siromašna ima pozamašnu količinu zlata na sebi, da bi drugima pokazala da je bogata, iako i ona i ti drugi znaju da to nije istina.

Na nekim ženama je to zlato delovalo nekako vulgarno.

Vulgarnim si doživela njihovu dušu, odnosno odraz Sekundarne ličnosti koja se jasno ogledala u sjajnim i uglačanim pločicama. Samo osoba čiste svesti smela bi da nosi zlato, koje bi onda blistanjem odražavalo čistoću njene duše. Međutim, ko još želi da prizna sopstvenu prljavštinu?

Nekada, u drevna vremena, dok su sve stvari bile koliko toliko na svom mestu, zlato je bilo rezervisano samo za sveštenike i kraljeve, kao vrhovne nosioce Duha. Kasnije je biti sveštenik ili kralj postalo titula, koja nosiocu omogućava sve privilegije, a zlato je ostalo kao simbol moći. Danas, sa degradacijom svih vrednosti, zlato je izgubilo svoju pravu meru.

Vratimo se početnom pitanju koje očigledno nisam dobro formulisala, jer je tvoj odgovor otišao na sasvim drugu stranu. Slažem se sa tobom da ljudi nemaju dobro mišljenje o sebi, ali zato imaju osećaj da su skoro uvek u pravu.

Ipak nismo iscrpli temu, dobrog odnosno lošeg mišljenja o sebi, do kraja. Samo smo skrenuli s nje pričom o zlatu. Čovek nema dobro mišljenje o sebi iz dva razloga: prvo, zato što su mu civilizacijske norme, ili kolektivna slika sveta, zabranile da misli o sebi kao o dobroj osobi. Čim pokušaš da sama pohvališ sebe pred drugim ljudima, ovi će te odmah opomenuti da to ne smeš da činiš već treba da prepustiš njima da ti to kažu. Pozadina cele priče koliko si dobra osoba je u tome koliko si upotrebljiva za njihove ciljeve. Ako imaš dobro mišljenje o sebi tada nećeš, zbog osećaja nedostatka, sve učiniti za nekog drugog, da bi ti on stoga potvrdio da si zaista u redu. Osećaćeš se dobro u sopstvenoj koži i neće te biti briga za tuđa mišljenja.

Drugi razlog leži u potiskivanju. Zajedno sa potisnutom Primarnom ličnošću u "mračni" ili "nesvesni" deo svesti potiskuje se sve ono sa čim čovek ne želi da se suoči ili šta želi da zaboravi. Psiholozi su uočili ovaj deo svesti, nazvavši ga Nesvesno, jer se ovaj deo pojavljuje u stanju hipnoze, odnosno kada se odstrani Sekundarna ličnost kao čuvar praga, ali nisu uočili da čovek svo vreme voljno drži pod kontrolom taj deo svesti. Vremenom je volja prerasla u tabu, jer je svest neprekidno i svakodnevno "bombardovana" informacijama da tako treba da postupa. Ove informacije, ponovo nesvesno, jer su na neki način isprogramirane, stižu putem muzike, odnosno pesama koje se pevaju. Televizijski programi svakodnevno i neprekidno podsećaju na dozvoljena pravila ponašanja, a one koji se tome usprotive proglašavaju ludima pa ili ih zatvaraju u ludnice ili ih izbegavaju.

Da bi se doprlo do "nesvesnog" dela svesti potrebno je uočiti čuvara praga koji ne dozvoljava prolaz. Takođe, pre prelaska praga treba shvatiti da su u "mračnom delu svesti" odložena samo sećanja na traumatične doživljaje, ne i sami doživljaji. Šok zbog ujeda psa, potisnut u nesvesno, znači da je u nesvesnom ostao samo otisak emocija a ne i pas glavom i repom. Kada se pojave emocije treba ih prihvatiti kao emocije a ne kao realnost.

Zato čovek, kada zaviri duboko u sebe i neminovno se suoči sa potisnutim delom sebe, neminovno zatekne veoma loše stanje, koje se zatim prenese u primarni razum, pa čitavog čoveka obuzme loše stanje i zato niko nema lepu sliku o sebi. No, emocije kao sastavni deo svesti zahtevaju posebno poglavlje. Vratimo se na sliku o sebi.

Od svog oca čula sam izreku: "Kada je Bog delio osobine ljudima, na svemu je štedeo osim na inteligenciji. Svako misli o sebi da nije dovoljno lep, duhovit i slično, ali svako misli da je najpametniji".

Opet je u pitanju nedostatak, koji dolazi iz Primarne ličnosti koja ima svest o sveukupnosti. Obzirom da je znanje nešto što se stiče, odnosno uči čitavog života, s jedne strane postoji osećaj hroničnog nedostatka, jer se ne može znati baš sve, a s druge strane postoji potreba da se stečenim znanjem čovek pohvali, jer stekao je duhovno bogatstvo. Obzirom da je naučen da se ponaša tako, da sve ono što ima mora i da se vidi, logično je da tako postupa.

"Sviđaju" mi se kada krenu sa političkim raspravama. Svako je ubeđen da bi baš on najbolje upravljao državom.

Ono što njih privlači u upravljanju državom je moć, a ne državnički poslovi. Naravno o obavezama koje taj položaj nosi i ne razmišljaju. Njih privlači jednostavno moć, mogućnost da budu ono što zaista jesu, jer se tada drugi ljude neće usuditi da im protivreče i govore im šta da rade. Međutim, grdno se varaju. Svaka "kasta" ima strogo određena pravila igre i što je hijerarhija viša, to su pravila strožija. Princeza Dajana je odličan primer šta se dešava sa onim koji se usprotivi nepisanim pravilima igre.

Koliko je slika o sebi uslovljena spoljašnjim izgledom?

Onoliko koliko su civilizacijske norme to propisale, odnosno onoliko koliko je čovek osvešćen, odnosno svestan sopstvenosti. Opet si postavila pitanje čiji odgovor je različit za svaki pojedinačni plan svesti. To samo pokazuje tvoj sopstveni put osvešćivanja i razmrsivanja sopstvenog uma. Ti osećaš iskonske teme ali ih posmatraš svetovnim očima, odnosno svetovnim, svakodnevnim umom i zaista stvaraš paradokse.

Dobro, jesu civilizacijske norme postavile ideal spoljašnjeg izgleda, naročito Zapadna civilizacija.

Koreni potrebe da se spoljašnji izgled dovede do savršenog ideala potiću još iz Stare Grčke, gde je lepo i atletski građeno telo bilo ideal. Ta potreba za savršenom materijom ima svoje izvore u dva pravca. Jedan je da savršeno oblikovano muško telo ima izdržljivost, kao osnovnu karakteristiku, a obzirom da se tada ratovalo jedino po principu lične fizičke snage, logično je da je ideal savršeno mišićavog tela bio i praktično neophodan. U pauzama između ratova uvedene su sportske igre da bi se održala telesna kondicija. Drugi momenat koji se javlja je upravo procvat filozofije, odnosno porast duhovnog nivoa tadašnjih ljudi. Radi uspostavljanja ravnoteže između duhovnog i materijalnog bilo je neophodno negovati i razvijati i materiju (telo) pored negovanja i razvijanja duha.

Rekla bih da je ta ravnoteža ipak malo u debalansu, jer prevagnula je materija.

Varaš se, to tako izgleda samo na prvi pogled, jer očekuješ da se i Duh vidi. Kada je u Staroj Grčkoj prevagnuo Duh u odnosu na materiju došlo je do pada materijalne moći, a tada su ravnotežu uspostavili Rimljani osnivanjem novog carstva mišićavih ratnika. Kada su idealni mišići dostigli kulminaciju tada je na scenu stupilo Hrišćanstvo sa moćnom vladavinom Duha u vidu fanatične vere, toliko jake da su rado odlazili u smrt, žrtvjujući tako materiju Duhu. (Sada će se svi mogući istoričari svega postojećeg složno pobuniti protiv banalizovanja istorije, ali jedino ako se poznata stvar sagleda iz nepoznatog ugla može se videti novina.)

Hajde da razdvojimo planove i da krenemo od onog najnižeg: plana svesti običnog čoveka.

Koje ravni svesti? Prve, druge, treće? Jer tek na veoma visokim ravnima, odnosno tek na podravnima šeste ravni, fizički izgled prestaje da bude važan.

Dobro, ne sitničari toliko, htela sam da govorimo o onim ljudima kojima je fizički izgled bitan.

Sitničarenje, kako kažeš, može preciznije da se nazove detaljnom analizom. Um je, kako već pomenusmo, sklon da "lepi" slične stvari, da bi poređenjem brže prepoznavao ono što trenutno ugleda. Zbog te osnovne osobine uma često se dobija iskrivljena slika stvarnosti. Izraz "isto kao" je osnovna poluga koja razvrstava utiske po sličnosti, pomažuči takođe da se Sekundarna ličnost oblikuje po modelu važeće slike sveta.

Isto važi za fizički izgled. Moda idealnog tela menja se od vremena do vremena, ističući naročito žene kao nosioce idealne slike. Nekada su obline bile u modi, kada je većina stanovništva oskudevala u hrani, a danas su na ceni mršavice, kada civilizovani svet pati zbog preobilja hrane. Neprekidnim pokazivanjem i potenciranjem ženskog tela, zapravo se potencira kolektivna slika kolektivnog izgleda, koja za sobom vuče čitav niz potrošnih dobara koja će, ako se upotrebe, doneti potpuno uklapanje u važeći model, čime će pojedinac postati srećan i blažen. Naravno, iza ovoga jasno prepoznaješ model na kome je zasnovana reklama i marketing, jer svi tvrde da nude "ulaznicu za Raj".

Ipak tu "ulaznicu za Raj" ljudi rado kupuju, iako vrlo dobro znaju da ih ona neće odvesti nikuda.

Osnovna težnja svake osobe je duhovno zadovoljstvo, oslobađanje od stega civilizacije. Svaki prosečan pojedinac oseća da mu je život koji živi nametnut sa strane, ali ne uviđa da je on sam dao pristanak za to i da sam pristaje da živi po tuđim pravilima igre.

Nesavršen izgled tela uvek donosi veoma duboke komplekse i osećaj nesigurnosti.

Kompleksi dolaze iz osećaja nedovršenosti, odnosno nepotpunosti. Ono o čemu smo već govorili je da potiskivanje Primarne ličnosti zapravo uzrokuje osećaj da nešto nedostaje, a onda Sekundarna ličnost taj osećaj nedostatka prenosi na sopstveno telo. Osoba koja se, sticajem okolnosti, izgledom uklapa u željeni model svuda biva prihvaćena sa pažnjom i odobravanjem, tako da na taj način kompenzuje osnovni nedostatak u sebi, jer joj ljudi odobravanjem zapravo šalju svoju ličnu energiju, čije primanje uvek prija.

Danas je u kancelariju ušla jedna devojka, možda ne lepa, ali svakako savršeno doterana i moje kolege su prosto obletale oko nje, trudeći se da joj budu na usluzi. Pojavljivanje lepe ili češće savršeno doterane osobe uvek izaziva naklonost okoline. Zašto?

Savršeno uklapanje u civilizacijske norme i to sa obe strane. Savršeno doterana osoba savršeno je savladala i primenila pravila igre, zato joj ostali savršeno aplaudiraju. Dečje igrarije odraslih osoba.

Prosto mi bežiš od teme.

Pa postavi mi konkretno pitanje!

Zašto uvek reagujemo na lepotu?

Opet si slepila pojmove. Misliš, zašto reagujemo na lepotu ljudskog lica i tela? Jer lepota je i mir na šumskom proplanku, rađanje sunca, ornament. Lepota je sklad a suština koja leži u svakoj lepoti je zapravo mir, odnosno smirenje. Nered ili disharmonija, kakofonija ili asimetrija zapravo su odraženi nemir, zato iritiraju.

Ako je lepota odraz mira, zašto se reaguje na ljudsku lepotu? NIsam sigurna da svaka savršeno doterana osoba oseća mir.

Da, svaka savršeno doterana osoba oseća mir, jer je apsolutno prilagođena pravilima igre, koja se zove: aktuelni modni trend. Savršeno doterana osoba se savršeno uklapa u postojeće šablone "kako treba izgledati" i niko je ne uznemirava neodobravanjem. Probaj da obuješ dve različite cipele i izađeš u javnost. Svi ljudi će te gledati sa neodobravanjem, a mnogi nepoznati će čak prekršiti važeće pravilo igre da se sa nepoznatima ne razgovara i prići će ti da bi glasno iskazali neodobravanje. Pri tome će tvoj mir biti znatno uzdrman već samim saznanjem da si prekršila pravila igre, iako time nikoga nisi ugrozila. Naravno, kada duboko u sebi spoznaš besmisao mnogih pravila igre, užas okoline će te zabavljati, a oni će smatrati da si luda jer ne reaguješ na ono na šta svaki "normalan" čovek reaguje.

Znači, ono što pleni je mir koji vlada u samom čoveku.

Da, mir u formi samouverenosti, iako je taj mir daleko od pravog mira ka kome se teži, a to je mir čistog i nesputanog postojanja.

Žene su se oduvek više trudile na postizanju savršenog izgleda nego muškarci.

Žene su primarni primaoci energije i da bi dobile neophodnu količinu muške, aktivne energije, one se doteruju i time izazivaju pažnju, divljenje, udvaranje i razne druge oblike davanja energije od strane drugih ljudi, naročito muškaraca, a ne retko i žena. Znači, osnovna svrha lepog izlgeda je da privuče pažnju i odobravanje, a samim tim i dodatni bonus energije.

A zašto pogled na ružnu osobu, hromu ili mentalno poremećenu, donosi osećaj otpora, koji se manifestuje stezanjem pleksusa?

Razmena energije među ljudima obavlja se preko energetskih kanala koji izviru iz energetskih centara. Na fizičkom telu ovi centri nalaze se u čulima (vida, sluha, dodira), odnosno lična enerija se prenosi putem vida, dodira ruku i vančulno, putem pleksusa. Svaki osećaj nelagodnosti manifestuje se u pleksusu, jer rukovanje i pogled je moguće izbeći, a komunikacija kroz pleksus može se onemogućiti jedino njegovim stezanjem.

Pogled na ružnu osobu, koji u tebi izaziva osećaj nelagodnosti, samo je odraz naučenog reagovanja da je ružno obavezno i loše. Ono što ružnu osobu čini zaista ružnom nisu nepravilno (ne dogovoreno) raspoređene crte lica, već zgusnuta, do gorčine, lična energija. Hroma osoba će pre izazvati osećaj sažaljenja, mada je i taj osećaj posledica procenjivanja tuđeg gubitka i automatsko poređenje sa samim sobom, odnosno sa mogućnošću identičnog gubitka sopstvenog dela tela. U tome zapravo leži osećaj nelagodnosti: u poređenju i kalkulisanju moguće lične budućnosti. Međutim, pošto je reakcija negodovanja od strane okoline uobičajena pojava, takva osoba se energetski zatvara prema drugima, praveći disharmoniju energije i otuda osećaj da je ta osoba ružna.

Mentalno poremećena osoba već predstavlja pravu opasnost za Sekundarnu ličnost, jer ona je u nekoj, apsolutno svojoj, Primarnoj ličnosti i kao takva nesposobna za dogovorenu komunikaciju sa ostalim ljudima. Mentalno poremećena osoba je potpuno slobodna u svom ispoljavanju, pa je zbog toga zatvaraju u ludnicu, da ne bi svojom nesputanom slobodom "zagadila" ostale ljude.

Ali ludaci su često agresivni!

Ne svi. Samo oni ljudi koji su poludeli zbog nagomilanog potisnutog besa, koji je potisnuta lična energija pod veoma jakim pritiskom. Takva akumulacija energije, koja nije imala ni jedan ventil za pražnjenje, dovela je do rasprskavanja razuma, odnosno do rasprskavanja ega kao fokusiranog razuma i rasplinjavanja granica slike sveta. Do skora ugrožavana od strane svih, takva osoba se pucanjem svesti oslobađa svih stega i agresivnošću pokušava da odbrani tu istu slobodu. Na žalost, često je ugrožavanje samo fikcija, pa tako stradaju i nedužni. Međutim, apsolutno u Primarnoj ličnosti, luda osoba agresivnog tipa neće reagovati na osobu čistog Duha, koja zrači unutrašnjim mirom. čak će reagovati mirom na mir koji oseća.

Osoba čistog Duha je takođe u Primarnom, ali na drugi način.

Da. Takva osoba nije do Primarnog stigla rasprskavanjem Sekundarne ličnosti, već njenom spoznajom i prevazilaženjem ograničenja. Za nju možemo reči da je prosvetljena. Ona će poštovati pravila igre konvencionalnog življenja ali se neće vezivati za njih, jer ih shvata na pravi način: kao pravila igre samog života radi lakšeg življenja. Pravila igre su postavljena da se ljudi ne bi međusobno sudarali u komunikaciji i time ometali druge da slobodno žive. Doduše, sloboda je tim pravilima u velikoj meri ograničena, ali ako se koriste na pravi način, pravila ponašanja donose mnogo veću slobodu nego anarhija, kao suprotnost redu i disciplini.

Upoznala sam jednu veoma zanimljivu osobu putem Interneta. Komunikacija pisanom rečju bila je odlična, međutim meni je nedostao lik te osobe pa sam, posle nekog vremena, zatražila i fotografiju. Zašto nam je lik sagovornika neophodan da bi smo komunicirali?

Prosta navika razuma da komunikaciju vezuje i za čulo vida. Osim toga, u neposrednoj komunikaciji je moguće, na osnovu mimike i izraza lica sagovornika, dublje prodreti u smisao rečenog. Pisanje uvek može da se cenzuriše i kasnije koriguje, a izgovorena reč se ne može vratiti nazad. U svakom slučaju, navika razuma da vidi lice sagovornika je presudna.

Ponekad se ćujemo telefonom i ja sam hvatala sebe u pokušaju da oblikujem lik u svojoj svesti, pre nego što sam dobila fotografije.

I razgovori telefonom se najčešće vode sa poznatim osobama, osobama čiji lik već znaš, pa tvoj razum u telefonskom razgovoru već ima sliku sagovornika kome se obraćaš. Ponovo je u pitanju prosta navika uma.

Nedavno sam upoznala dva spikera sa lokalne radio stanice, čiji mi se glasovi veoma dopadaju. Njihove slike nisam tražila dok sam slušala tu radio stanicu, međutim bila sam prilčno iznenađena njihovim izgledom. Trebalo mi je malo vremena da se moja svest prilagodi njihovim likovima.

Opet ponavljam: slika, odnosno lik druge osobe je jednostavno navika uma da kroz nečiji glas raspozna i njegov lik. Te spikere nisi nameravala da upoznaješ, zato nisi to ni pokušavala, ali tvoj razum je po navici sklopio neki lik, koji je uvek "pozivao" kada bi ti čula poznati glas. Zamišljeni lik ti nije bio prezentovan, razum je radio svoj posao samo za sebe, jer tebe i nije interesovala njegova lična konstrukcija za ličnu upotrebu.

Ovo me je baš zaintrigiralo. Ko je kome u funkciji: ja razumu ili razum meni? I ko sam ja u tom slučaju? Sve mi ovo liči na slugu koji ima svoj privatni život, o kome gospodar ne zna ništa, jer ga sluga o tome ne obaveštava.

Lepo definisana situacija. Ti ne možeš imati uvid nad celim svojim razumom, jer on mnoge stvari reguliše tako da se mehanički obavljaju i time ti ne oduzimaju dragocenu energiju koju upotrebljavaš za druge mentalne ili fizičke aktivnosti. Ovo nas uvodi na mehanizme uma, ali o tome ćemo drugom prilikom.




















13. 8. 2019.

Lična slika sveta - Ego, da li je potreban?

Iz prethodno rečenog mogu da zaključim da je ego napravio čitavu zavrzlamu oko podeljenih slika sveta?

Na neki način da. U pokušaju da se zaštiti od neprijatnih iskustava, razum je "proizveo" organ za zaštitu, koji će reagovati istog trena kada celina svesti bude ugrožena. Pri tome je, kao što već rekosmo, žrtvovan jedan deo sopstvenosti - Primarna ličnost - a ego je postavljen kao čuvar upravo te Primarne ličnosti. Uloga ega kao čuvara je dvostruka: on ne dozvoljava pristup drugim svestima u to, veoma osetljivo područje, tako što će drugima prezentovati surogat sebe samog - Sekundarnu ličnost. Druga uloga čuvara je upravo obrnuta, on ne dozvoljava Primarnoj ličnosti da se ispoljava, osim u strogo kontrolisanim ili strogo nekontrolisanim uslovima. Kontrolisani uslovi su onda kada ego proceni da je ispoljenje sopstva bezbedno i da ličnost neće biti kažnjena zbog toga, a to se dešava u slučaju druženja sa sa iskrenim prijateljima ili u stanju zaljubljenosti, gde je iskrenost i neophodna i neminovna. Nekontrolisani uslovi su dejstvo alkohola ili drugih opijajućih sredstava, a tada se ego potpuno gubi, jer nestaje njegova osnovna funkcija: kontrolora.

Oko ega se već vekovima diže velika galama, prvenstveno u istočnim zemljama, a zadnjih godina se i Zapad "zarazio" Istokom u pokušaju negiranja, nadilaženja ili odstranjivanja ega. Psiholozi ga smatraju neophodnim, mistici suvišnim. U čemu je zapravo stvar?

Sve zavisi iz kog ugla se posmatra. Ego je i neophodan i nije, isto kao što je i razum neophodan ali ne uvek. U visokoj inspiraciji, recimo, razum je nepotreban jer umetnost nastala pod dejstvom razuma nije umetnost već "slagalica".

Psihologija smatra ego neophodnim, ego je sastavni deo čitave ličnosti, možda najznačajniji, jer je apsolutno u prvom planu, određujući tokove samog života. Međutim, svi problemi koje psihologija rešava nastali su upravo iz ega i njegove tvrdokorne osobine da se prilagođava ostajući zapravo isti. Psihologija ne može da negira ego jer, spoznavši njegovu važnost, postavila ga je kao noseći stub sopstvene slike sveta, tako da bi njegovo uklanjanje srušilo čitavu kostrukciju. Stoga psihologija samo pomaže egu da se što bolje uklopi u postojeću stvarnost, što ovaj opet koristi u stilu "kako da što boljom manipulacijom postojeću stvarnost prilagodi sebi".

Mistici ga, s druge strane, negiraju jer uklanjanjem ega nestaće podvojenosti između dve svesti (ili dva čoveka) a sami tim biće nepotrebna podela na Primarnu i Sekundarnu ličnost, što će reći ostaće da postoji samo Primarna ličnost. U Primarnoj ličnosti nema laži, sva iskustva se prihvataju kao takva, nema sujete, zlobe i niza opšte ljudskih osobina, koje okreću čoveka protiv čoveka, pa ovaj u samoodbrani forsira sopstveni ego kao zaštitu.

Začarani krug, rekla bih. Ego je tu da bi zaštitio sam sebe.

Pa ne baš, a na neki način da.

Uh, što ti je odgovor: jeste jer nije.

Linearni način tvog razmišljanja je čisto uslovljen, navika - naučena u detinjstvu - da stvari posmatraš samo sa jedne strane.

Ego je neophodan a ipak nije. Paradoks je na prvi pogled, jer paradoks pokazuje samo krajnosti jedne te iste stvari, ne objašnjavajući put i povezanost u jedno. Ego je neophodan jer predstavlja fokusirani deo razuma, a razum je fokusirana čista svest, koja je fokusirana pažnja Apsoluta i tako redom. Razum preko ega raspoznaje svoju ulogu u svetu koji ga okružuje. Linearna logika, koju ti često koristiš, dolazi upravo iz ega koji, kao čuvar podeljenosti, sve mora da vidi u parovima suprotnosti, jer je to njegova osnovna struktura.

Životinje nemaju ego kao izolovani osećaj ja, mada se u nagoveštaju on može videti kod mačaka i svih onih životinja koje umeju da se naljute na svog gospodara. Znači, ego je ona osnovna osobina svesti koja je čoveka učinila čovekom, svešću svesnom sopstvenosti. Čovek je raskrsnica svesti a ego je stvoren kao posledica sagledavanja sebe u odnosu na svet. Standardna upotreba ega je "sam protiv svih", a sve u nameri da očuva integritet već podeljene ličnosti. Opet paradoks: ego je nastao podelom ličnosti na privatnu i javnu (gde je privatno apsolutno lično) a istovremeno se trudi da sačuva podeljenu celinu kao celinu.

Obzirom da je učenje slike sveta podrazumevalo uvežbavanje ega da reaguje "u skladu sa propisima", ego se uvek pobuni kada postojeću stvarnost treba korigovati. Istovremeno se veoma trudi da svoju Sekundarnu ličnost potpuno prilagodi datoj situaciji, a ta mimikrija može da ode tako daleko da i u sitacijama prevazilaženje ega simulira sopstveno nepostojanje.

Da, srela sam par čudaka koji su tvrdili kako uopšte nemaju ego, dok je njihov ego bio zapravo veliki kao planina i video se mnogo jasnije nego kod običnih smrtnika.

Nije se mogao videti jasnije, da si i te čudake posmatrala kao obične ljude. Ovako je sama njihova izjava da nemaju ego učinila da izoštriš fokus sopstvene percepcije, tražeći tragove (ili čak celinu) ega u njima i naravno da si ga nalazila. Oni jesu nešto učinili sa svojim egom, u cilju njegovog minimiziranja, ali tvoja fokusirana pažnja deluje kao mikroskop: uvećava do najsitnijih detalja ono što želiš da sagledaš.

Dvojica, kojih sam se upravo setila, deluju prilično bezbojno, nekako mlitavo, a u svakom slučaju smešno. Zato sam i rekla da su čudaci. Zar je takav "imidž" neophodan?


Nije neophodan na takav način, mada čovek zaista oslobođen ega deluje nekako mekano i nežno, dok drugi pogled na njegovu energetsku strukturu pokazuje izuzetnu snagu koja leži iza. čovek oslobođen ega zrači na neki poseban način, jer zrači sopstvenošću, a ona je, ma koliko poticala iz iste suštine, uvek jedinstvena i nova, različita od bilo čega drugog. Čovek bez ega je nepodeljen, ali čovek se oslobađa ega Sekundarne ličnosti koji prezentuje lažnu sliku, ego kao fokusirani razum mora da postoji, a to je ego Primarne ličnosti. Možda te je upravo to prevarilo kod te dvojice, uočila si postojanje ega, ali kojeg?

Mislim da se nisam prevarila, ali ko zna. Po mom mišljenju čovek oslobođen ega ne treba to da potencira kao činjenicu. To bi bilo isto kao kada bi svaka moja treća rečenica bila: ja imam ruku (ili nogu ili bilo koji drugi deo tela).

Da, u pravu si. Svako potenciranje bilo čega u svom korenu sadrži laž koja teži da postane istina. Oni su jednostavno bili opsednuti idejom da mogu da se oslobode ega Sekundarne ličnosti, pa su pod opsesijom neprekidno govorili o tome, u nadi da će im se namere jednog dana i ostvariti.

Zašto bi bilo ko uopšte pokušavao da se oslobodi dela sopstvene svesti? Čemu tolika larma i toliki uzaludni pokušaji?

Stvar je u osvešćivanju sopstvene svesti i ukidanju podvojenosti, zadržavajući pri tome jednostavnu crno-belu logiku kao neophodan instrument svakodnevnog življenja. Svest je čoveku data radi spoznaje sopstvenosti, ego se pojavio kao rezultat odvojenosti i od drugog čoveka i od same prirode. Malo dete ima svest ali je nije svesno. Svest o svesti je ego, a obzirom da funkcija posmatranja zahteva i objekat i subjekat, odnosno posmatrača i posmatrano, logična je prvobitna podela na ja i ti. Međutim čovek, prinuđen da se stara o opstanku sebe i sopstvene porodice, veći deo svesti usmerava na svet oko sebe, nego na sebe samog. To je ispravna upotreba sopstvene svesti, ali samo u onoj meri u kojoj je to neophodno. Ostatak vremena trebalo bi utrošiti samo na samoposmatranje i analizu sopstvenih iskustava kroz odnose sa drugim ljudima. Međutim, civilizovano društvo postavilo je sijaset nepotrebnih ograničenja kroz sopstvenu kolektivnu sliku sveta, tako da je čoveku veoma malo vremena, a i mogućnosti, ostalo da se bavi samim sobom. No, ovo može da bude i dobar izgovor za sve civlizovane ljude, koji smatraju da su sasvim u redu, jer niko ne može da te spreči da posmatraš sebe, sećajući se nekih situacija, dok recimo čekaš autobus.

Problem sa egom je nastao kada je čovek bio prisiljen da se prilagodi drugom čoveku, bilo kojom metodom ili zbog bilo kojeg razloga. Stvaranje kolektivne slike sveta bilo je stoga neophodno da bi svaki pojedinac u društvu imao model po kome treba da se oblikuje. To je naravno uzrokovalo već pomenutu podelu na Primarnu i Sekundarnu ličnost, a ego Sekundarne ličnosti postao je čuvar pravila igre. Problem je takođe nastao zbog poređenja, prvobitno poređenja sa važećom slikom sveta, a kasnije i poređenja sa drugom svešću, odnosno sa drugim čovekom. Tako je nastala sujeta na sopstveno postignuće i zavist na tuđi uspeh. Sve su to manifestacije ega Sekundarne ličnosti, koji zbog nesaglasja stalno ulazi u konflikte, pa čak i ratove. Zbog toga je neophodno raditi na njegovom uklanjanju.

U "Igri svesti" si rekao da je "sujeta štit lažnom ispoljenju". Često se setim te rečenice kao definicije uvek kada sam sujetna zbog nečega.

U "Igri svesti" nismo pravili jasne podele, čak smo i Primarnu i Sekundarnu ličnost pominjali samo u tragovima. Podele su neophodne radi lakšeg snalaženja u nekoj oblasti, bilo materijalne, bilo nematerijalne prirode, a baziraju se na principu jednostavne logike.

Sujeta jeste štit lažnom ispoljenju jer dolazi iz ega Sekundarne ličnosti, koji se svim silama trudi da sačuva prisilno naučene norme, koje ne moraju uvek da budu istinite. Slika sveta jeste lažno nametnuto viđenje pojedincima od strane određene grupe ljudi, jer svaka zajednica ima svoja pravila, ali je istovremeno neophodan faktor, jer definiše dogovorene vrednosti radi lakšeg življenja. Ona je i dobra i loša, sve zavisi kako se upotrebljava, kao i sve drugo uostalom.

Sujeta nastaje kao proizvod zadovoljstva zbog iskonstruisanog uspeha - postignuća u sopstvenoj svesti. Ego pri tome vrlo dobro zna da je to dostignuće potpuno besmisleno, sa aspekta Primarne ličnosti, ali pošto zadovoljava norme okruženja, trudi se da zadrži sopstvenu važnost. Ukoliko neko pokuša da ospori važnost, iz bilo kog razloga, ego kreče sa pobunom - koja prerasta u uvredu - da bi sačuvao lažnu vrednost. Nasuprot tome, ukoliko je postignuće zaista važno i ugrađeno je u samu Primarnu ličnost, kao i u slučaju nepodeljene ličnosti, svaki pokušaj osujećenja datog postignuća izazvaće samo duboki, unutrašnji osmeh. Takav čovek zasigurno neće biti povređen, jer ima neprikosnoveni unutrašnji osećaj da je to to.

Znači, ego je u stalnom konfliktu sa okolinom?

Na neki način da. Sve dok mu se drugi ljudi ne opiru ego (čovek) je smiren i zadovoljan. Ovo je još jedan razlog zašto čovek teži za vlašću, jer tada drugi ljudi neće smeti da mu se opiru i protivreče drugačijim mišljenjem, a on će ostvariti zadovoljstvo.

Strašno je kada čovek jakog ega Sekundarne ličnosti zadobije moć nad ograničenim brojem ljudi. Imam taj slučaj u praksi.

Takav čovek zaista postaje tiranin, ako mu pridaješ preveliku važnost, što znači da si ti ta koja mu daje objektivnost i značaj. U ovom slučaju on je zaista važan, jer reč je o tvom poslodavcu od koga ti zavisi egzistencija. Zbog osnovne strukture njegove svesti ovo možemo slobodno i pisati i objaviti, zato što on u svojoj oholosti neće pročitati tvoju knjigu.

Međutim on može da bude i blagodet za tebe, sve zavisi iz kog ugla posmatraš stvar, odnosno u koje svrhe ga upotrebljavaš. Ukoliko pokušaš da se otvoreno ili prikriveno sukobiš sa njim biće to sukob dva ega, a obzirom da je moć (novac) na njegovoj strani, ti svakako gubiš. Stoga nemoj ni da pokušavaš da ga ubediš da nisi maloumna i da svoj posao poznaješ bolje od njega. Njegov fokus percepcije je izoštren samo na upoređivanje sebe sa drugim ljudima. Slab eho Primarne ličnosti, koja je zbog dugogodišnjeg potiskivanja skoro zakržljala ali ipak još uvek postoji, neprekidno ga podseća da je čitav njegov život velika farsa i kao takav potpuno je promašen. Međutim, on ima novac i mogućnost da svoje bogatstvo još više uveća, samim tim ima osećaj da je Bog, a kao Bog on sve najbolje zna. Zato nemoj uzalud trošiti reči i vreme uveravajući ga da nije u pravu. Bilo kojim sukobom ili pokušajem da ga uveriš u bilo šta, ti samo ojačavaš ego sopstvene Sekundarne ličnosti.

Ali, u pitanju je poštovanje zakonskih propisa!

Ipak je tvoje knjigovodstvo samo dogovorena slika sveta, gde je istinito samo ono što piše na papiru. Čudi me da još nisi počela da serviraš papire na kojima piše "jutarnja kafa".

Toliko blesava ipak nisam.

Ne, već to pokazuje fleksibilnost slike sveta. Ti znaš da je to samo papir sa nekim podacima koji pokazuju neku poslovnu promenu, ali ipak mu veruješ jer je zakonom tako propisano.

Ne skreći sa teme, molim te. Baš si me zainteresovao izjavom da on može da bude moja blagodet. Kako to, jer nisam jedina koja je u konfliktu sa svojim poslodavcem.

U svojoj preteranoj samovažnosti, jer njegov ego neprekidno to potvrđuje kroz sticanje velike količine novca, on ima osećaj svemoći. Njegov ego je "naduvan" jer i kada se trudi da bude tolerantan, to je samo u svrhu očuvanja i ojačavanja postojeće slike o sebi.

Tako "naduvani" ego čini ga karikaturom od čoveka, ali u preteranoj samozaljubljenosti, koja se manifestuje kroz osećaj lične moći, on nije u stanju da sagleda šta je napravio od sebe. Blagodet za tebe je ako zaista uvidiš da je takav. Međutim, ako svoje ispravno viđenje "upakuješ" u osećaj prezira ili gađenja prema kreaturi koju posmatraš, upašćeš u zamku sopstvenog ega koji, poredeći se sa njim, kaže: "Vidi kako sam ja bolja od tebe, ja sam duhovna a ti si obični, smrdljivi zemaljski stvor." Takvim stavom sopstvene svesti samo ojačavaš svoj ego, a dalji razvoj događaja neminovno će odvesti u pokušaje da mu i dokažeš da si ti bolja, jer on poseduje samo (!) materijalno bogatstvo, dok si ti bogata duhom. I, pod pretpostavkom da tvoja duhovnost služi još nečemu osim tebi samoj, šta dalje sa tim? To je kao takmičenje između ribe i ptice, ko je bolji i uspešniji. Besmisleno, zar ne?

Znači, treba da budem neutralna?

Distancirana, a samim tim i neutralna. Da bi to postigla moraš da budeš svesna u svakom trenutku da je to što on radi samo prezentacija ega, samo igra svesti da se prikaže sostvena samovažnost. Ako odreaguješ bilo kojim emocijama i ti sama se uplićeš u istu igru, što će se samo završiti novim konfliktima, koji opet dolaze iz povređenog ega. Budi jednostavno svesna da je sve samo igra svesti, igra ega i sve će izgledati mnogo jednostavnije.


28. 7. 2019.

Razum i Slika sveta

Trebalo bi da sam u emotivnom haosu, ali ja sam ledeno ravnodušna. Kao da sam uspela da odstranim emocije.

Nisi odstranila emocije, one leže sklonjene u nekom uglu tvoje svesti, spremne da svakog trenutka isplivaju na površinu, samo im treba pružiti priliku. Ono što si zapravo uradila je voljna promena ugla gledanja na stvarnost. Ako pustiš emocije da budu objektiv kroz koji sagledavaš sliku sveta, one će ti napraviti haos. Ovako, upotrebila si razum i promenila sliku stvarnosti, pri tome ne zaboravivši motiv koji te je i naveo na promenu fokusa.

Kako je moguće promeniti ugao gledanja?

Svesnošću o prirodi misli, odnosno o prirodi emocija.

Dobro, kako možemo biti svesni emocija? Odakle one izviru?

Emocije su zgusnuta energija Mentalnog plana i po svojoj prirodi veoma su bliske slikama koje se drže u sećanju. Slika neke prošle situacije uvek u sebi sadrži emocije, koje su njeno vezivno tkivo.
Emocije možemo podeliti prema njihovoj gustini na lake i čvrste, što bi bilo jednako prijatnim i neprijatnim emocijama, a obe u svojoj osnovi sadrže sliku događaja koji je prvobitno uzrokovao njihovo nastajanje.

Emocije su zapravo reakcija svesti na životno okruženje, one su čula razuma pomoću kojih lična svest prepoznaje i doživljava stvarnost. Emocije su osećaji ili materijalni dodir stvarnosti, a razum je analitičar koji te iste dodire definiše kao prijatne ili neprijatne. Istovremeno, emocije su regulatori lične slike sveta u odnosu na kolektivnu sliku, jer svi loši osećaji (patnja, strah i slično) govore na prvom mestu o tome da lična i kolektivna slika sveta nisu u saglasju.

Ako je lična slika sveta stvarana u odnosu na kolektivnu sliku, kako je onda moguće njihovo nesaglasje?

Kolektivna slika sveta, kao slika stvarnosti, napravljena je dogovorno, kroz moral, običaje i tabue, radi lakše komunikacije među pojedincima. Prost primer je pravilo vožnje automobilom. Sve je jasno i precizno uređeno i kada se svi vozači pridržavaju kolektivne slike u vezi vožnje, tada saobraćaj funkcioniše savršeno. Ukoliko se neko suprotstavi važećim dogovorenim normama, tada nastaju sudari i saobraćajne nesreće. Isto važi za komunikaciju među ljudima. Kada bi svi apsolutno poštovali dogovorene norme, tada ne bi bilo sukoba.

A sukoba ipak ima, skoro na svakom koraku. Ako nema otvorenih sukoba tada ima prikrivene mržnje, koja je latentni uzročnik nekih kasnijih sukoba.

Sukobi su nesaglasnost dveju ličnih slika sveta, a obe su u nesaglasju sa kolektivnom slikom.

Kolektivna slika sveta služi za lakšu komunikaciju među ljudima, ali im istovremeno uskraćuje spontanost u reagovanju. Emocije, koje se logično jave u svakoj životnoj situaciji kao unutrašnja reakcija, pod prisilom kolektivne slike sveta, često bivaju potisnute, jer bi njihovo ispoljavanje izazvalo sukob, koji čovek želi da izbegne.

Ko stvara sliku sveta: Primarna ili Sekundarna ličnost?

Pogrešno postavljeno pitanje. Sekundarna ličnost je proizvod slike sveta, ona je njen odraz kroz poželjno ponašanje. Sliku sveta stvara razum, tačnije sekundarni razum, odnosno razum Primarne ličnosti. Jer kroz sliku sveta ona prima iskustva koja je obogaćuju. Emocije su čula preko kojih Primarna ličnost doživljava svet.

Vrtimo se po krugu.

Tok misli je kružnog oblika, tačnije spiralnog, tako da je kružno kretanje logično.



23. 7. 2019.

Ludilo - pomerena Slika sveta


kibicere za stolom obliva znoj doh kihot i vetrenjača groga od monokla kristoferovog oka tipologije teslinog otvaranja tarota treptajem oka konoplja sukno kostreš ko jer karta k.k e a da vidiš tek njuuuuuuuuuuuuuu.

misli mene gone orgone perpetu mobile kabalica alica tantrica mantrica i kosa crta eto put puta jetoooooioioi tinta.” – reče ona na svom profilu…


A prelistavajući tekst nađoh da si odgovorio sledeće: “Pomeranjem, tačnije proširivanjem granice razuma stvorila si veliki prostor između centra i periferije. Delovanje Centripetalne sile postaje veoma jako i da nema stare slike sveta, koja deluje centrifugalno, došlo bi do rasplinjavanja razuma. Zbog toga te opsedaju besmislena i beznačajna dnevna događanja, dok istovremeno osećaš visoki napon, koji dolazi zbog dejstva Centripetalne sile i priliva nove energije.”

Da li njen tekst, koji definitivno nije pisala normalna osoba, znači da ju je povukla Centripetalna sila i da je njen razum rasplinut, što na pojavnom planu daje ludilo?

A možemo reći i da piše poeziju. Jer to što je ona napisala u stanju pomerenog uma liči na poeziju – to je ono kad čovek pokušava da se iskaže i sakrije istovremeno pa piše stilske asocijacije. Onda to isti takvi prozovu poezijom. Ovo je, doduše, bez stila, ali podseća…

Malo šale u ozbiljnom tekstu i malo ozbiljnosti u šaljivom.

Dakle, pošto poznajemo osobu čije si reči citirala, možemo i da je analiziramo jer smo bili učesnici događanja na neki način. Ovde je bio problem u spiritualnom egoizmu. Sekundarna ličnost je imala neodoljivu potrebu da bude drugačija, posebna, pa se svim silama trudila da dosegne primarno i svima dokaže da je uspela u “nemogućem” i da ona može da obitava u predelima visoke svesti bez problema. Naravno, zanemarila je bazu, matricu svakodnevnog razuma i na kraju je došlo do rasprskavanja. Polje u koje je ušla donelo joj je osećaj neopisive slobode, jer više nije bila vezana ni jednom konvencijom koju bi joj nametala Sekundarna ličnost, tako da je počela da se ponaša kako hoće i priča šta želi ne mareći za to da li je sagovornici razumeju ili ne. Ovo je pogrešna upotreba lične slobode.

Da li to znači da je ona konačno oslobođena?

Na neki način jeste, uz realnu opasnost da bude zatvorena u neku duševnu bolnicu. No, ona će i tamo biti slobodna, jer sloboda je stanje svesti.

Sad si me neizmerno iznenadio! Nisam očekivala ovakav tok razgovora. Po ovome mogu zaključiti da je ludilo poželjna kategorija svesti?

Naravno da nije poželjna kategorija svesti, samo sam odgovarao na tvoja pitanja. Ona jeste slobodna jer nema kontrolu, ali cilj duhovne evolucije nije nekontrolisana sloboda već sloboda kroz svesnost. Sloboda kroz izbor situacija u kojima je potrebna lična odgovornost, sloboda kroz svesnost pristajanja na neke uobičajene konvencije. Sloboda od vezanosti za situacije, tačnije za slepo emotivno reagovanje na neke situacije.

Jednom prilikom si pisala na temu “Da li su sloboda i ljubav međusobno suprotstavljeni”. Odgovor leži u svesnosti, jer ogromna razlika je između stanja svesti “ja te volim i ne mogu da živim bez tebe” i “ja te volim zato što si to što jesi”.

Vratimo se temi “ludilo”. Ona je pukla jer je zašla u polje visoke svesti bez oslonca čvrstog razuma. Šta se događa sa drugima, koji nisu u metafizičkim vodama a ipak polude?


Takvim osobama ludilo je bekstvo iz okruženja koje ne mogu da podnesu a ne žele da mu se prilagode. I u ovom slučaju je u pitanju pobuna Sekundarne ličnosti i težnja Primarne da se ispoljava, ali na nižem nivou svesnosti. Osoba prosečne svesti, koja poludi, stvara neku sopstvenu sliku sveta u kojoj živi, jer joj se ponuđena slika ne dopada, da tako kažem. Ugao gledanja na stvarnost se menja i takva osoba ima sopstveno tumačenje onoga što vidi oko sebe tako da reaguje u skladu sa sopstvenim viđenjem, koje drastično odudara od kolektivnog viđenja stvarnosti.

Rekli smo da je Kolektivna slika sveta dogovorena percepcija i stoga ogromna većina ljudi svet vidi isto. Da ponovim, to je dobro jer se ljudi susreću u poznatim okvirima i lakše se razumeju, jer se mnoge stvari podrazumevaju pa ih ne moraju dodatno objašnjavati jedni drugima. Lude osobe vide svet oko sebe na neki drugi način, ali se retko kada trude da ostalima objasne sopstveno viđenje.

Ludaci su često promenljivog raspoloženja, ili su izuzetno dobro raspoloženi i sve im je smešno, ili su agresivni i opasni po svoju okolinu. Mislim da su baš po tome i prepoznatljivi.

Dobro su raspoloženi jer se osećaju nesputano i slobodno. Agresivni su kad osete da neko namerava da im poremeti samostvoreno stanje svesti, jer u ludilo i jesu pobegli da bi izbegli sliku sveta koja ih previše sputava i zarobljava.

Često se smeju bez razloga…

To ti vidiš tako. Njihov razlog za smeh je isti kao tvoj, jedino što vam se ugao posmatranja stvarnosti znatno razlikuje pa ono što je njima smešno tebi je sasvim normalno.

A koji je razlog za smeh? Uvek me je to interesovalo ali nikada nisam uspela da dokučim.

Iskakanje iz konteksta. Slika sveta ima svoja strogo utvrđena pravila. No, pošto je slika sveta veštačka kategorija dogovorene stvarnosti, svaki upliv stvarnosti i njeno razobličavanje donosi smeh. Hajde da analiziramo neki vic, bilo koji.

Evo… samo da pronađem neki koji će u meni izazvati smeh…

Pijanac dolazi kasno noću na parking, ubacuje novčić u parking – časovnik, i konstatuje:
- Kakva luda noć! Oslabio sam 47 kilograma....!


    1. Kad bi šetanje bilo zdravo, poštar ne bi nikad umro
    2. Kit pliva ceo dan, jede samo ribe i pije vodu pa je ipak debeo
    3. Zec trči i skače, jede samo povrće pa živi samo 10 godina
    4. Kornjača ne trči, ne skače, ne radi ništa al zato živi 300 godina
    .........ZAKLJUČAK: KAKVA DIJETA I REKREACIJA JA NE RADIM NISTA


Sjajni primeri. Parking sat liči na vagu, ima skazaljku i brojeve, isto kao vaga ali služi sasvim drugoj svrsi. Pijanac je u stanju delimično pomerene svesti, vidi sličnost ali i dalje je svestan kolektivne slike, što u njemu izaziva čuđenje a u tebi, koja stvarnost posmatraš na nivou dogovorenog – ovo je smešno.

Drugi vic je tipičan primer preklapanja stvarnosti i kolektivne slike sveta. Kolektivna slika sveta iskače iz svog šablona dogovorene stvarnosti a to u tebi izaziva smeh.

Dakle, lude osobe mnogo češće vide iskakanje slike sveta iz konteksta i zato se stalno smeju. Ostali to ne razumeju pa reaguju sa nelagodom. Jednim delićem svoje svesti osećaju tu totalnu slobodu koju imaju lude osobe pa ih to ljuti, jer sami nisu slobodni.

Hm… ishvalio si ludilo… prosto mi dođe da se otkačim i pridružim tom veselom narodu.

Nisam ga hvalio, to je bilo tvoje tumačenje, bazirano na ličnoj slici sveta. Ja sam samo konstatovao.

Zašto onda ludake zatvaraju u ludnice, daju im lekove za smirenje, vezuju ih…

Ludu osobu u ustanovu smešta porodica. A pošto oni osećaju u sebi totalnu slobodu, njima je neshvatljivo zašto bi ih iko zatvarao u ograničen prostor i pokušavaju da odatle izađu. Kad im se ne udovolji postaju agresivni, zato ih vezuju. Lekovi imaju istu svrhu. Umrtve nervni sistem, blokiraju volju i luda osoba je ponovo vezana, samo drugom metodom.

Kolektivna slika sveta nalaže društvenu korisnost svake osobe. Rad je uglavnom prinuda. S druge strane, rad je neophodan radi opstanka zajednice. Luda osoba ne pristaje na prinudu i ne želi da radi ono što joj se ne dopada, ne mareći za zajednicu. Zato je zajednica izoluje jer je beskorisna. Pri tome je izopštava iz društva, izbacuje je kao nepotrebnu jedinku. I zato se prema ludacima oseća prezir. Tipično delovanje kolektivne slike sveta.

I dalje ovo vidim kao preporuku da je ludilo dobro…

I dalje prilagođavaš moje reči sopstvenom viđenju stvarnosti… Kad je tako, zašto se i ti ne otkačiš i pridružiš “oslobođenima”?

Ne mogu… ne želim.

Naravno da ne želiš jer ludilo i nije cilj. Ludilo je samo stramputica koja ne vodi nikuda.

Cilj je osvešćenje, shvatanje stvarnosti onakvom kakva jeste i prilagođavanje samo u neophodnoj meri. Kolektivna slika sveta je stvorena radi lakše komunikacije među ljudima, rad radi očuvanja zajednice je takođe potreban jer zajednica je zaštita. Naročito je zaštita i očuvanje telesnog bivstvovanja, a telo je nosilac duha kome je cilj svesnost.

Odgovornost i svesna volja su baza na kojoj duh može nesputano da se razvija posmatranjem i samoposmatranjem. Sveta i sebe u svetu. Šta je svet i koliko se mora a koliko treba prilagoditi dogovorenoj stvarnosti. Biti svestan sopstvenih reakcija, ne reagovati po naučenom automatizmu.



21. 7. 2019.

Kako se stvara Slika sveta


Opet sam pod visokim naponom i opet pokušavam da ga materijalizujem formiranjem reči koje mi nose novo znanje.

Opusti se.

Lako je reći. Osećam se jako dramatično. Utisci koje sakupljam tokom dana suviše su jaki, okupiraju me besmisleni isečci - slike dnevnog događanja.

Stara slika sveta pokušava da obnovi sebe samu.

Šta to znači?

Pomeranjem, tačnije proširivanjem granice razuma stvorila si veliki prostor između centra i periferije. Delovanje Centripetalne sile postaje veoma jako i da nema stare slike sveta, koja deluje centrifugalno, došlo bi do rasplinjavanja razuma. Zbog toga te opsedaju besmislena i beznačajna dnevna događanja, dok istovremeno osećaš visoki napon, koji dolazi zbog dejstva Centripetalne sile i priliva nove energije.

Šta je zapravo slika sveta? Kako deluje i zašto je potrebna?

Uočavanjem sopstvenosti, a u funkciji posmatranja dešavanja van sebe, jer je sopstvenost zapravo različitost, razum je stvorio podelu na sebe i svet oko sebe. Obzirom da je Primarna funkcija razuma registrovanje i beleženje iskustava odnosno klasifikacija: staro - novo, sve promene u svom okruženju razum skladišti u pamćenje, odakle i crpi materijal za prepoznavanje.

Slika sveta je zapravo viđenje, odnosno doživljavanje sopstvenog okruženja i sopstvenog življenja u tom istom okruženju. Sastoji se od materijala sećanja, utisaka i iskustava, a vezivo joj je verovanje da je svet upravo takav kakav jeste. Verovanje je opet sagrađeno od materijala sećanja i iskustava, pa tako izgleda da se krug zatvara. Zapravo, samo verovanje i čini granicu sveta svakog pojedinca. Verovanje još možemo nazvati i ubeđenje, da se reč vera ne bi shvatila u ograničenom - teološkom vidu.

Čovek je ubeđen da je svet takav i takav. Nivo svesti određuje i nivo realnosti. Za čoveka prve ravni sve je materija, a ono što je očigledno da se događa a nije materijalne prirode, pripisuje natprirodnom. Čovek druge ravni  u svoju sliku sveta ubacuje racionalno gledište, potkrepljeno naučnim dokazime, čime se obogaćuje u odnosu na prvu ravan i tako redom.

Slika sveta pripada prvenstveno Primarnoj ličnosti. Obzirom da obe ličnosti funkcionišu zajedno i paralelno, Sekundarna ličnost reaguje u odnosu na okruženje, a u skladu sa istom slikom. Kod ljudi nižih ravni nema svesti o podvojenosti ličnosti u punoj meri, ali oni mnogo više uviđaju razliku između slike  sveta i sopstvenog ponašanja u njoj. Na višim ravnima razlika se donekle smanjuje, ali se zato povećava u odnosu na druge ljude, naročito one sa nižih ravni.

Razum je taj koji neprekidno obnavlja aktuelnu sliku, istovremeno je obogaćujući novim detaljima, koji se mahom uklapaju u već postojeće. Ono što se ne uklapa proglašava za glupo ili, ako je čovek iskren, za nerazumljivo.

Sliku sveta dalje, možemo podeliti na ličnu i kolektivnu, mada je kolektivna slika sastavni deo lične slike sveta. Vaspitavanje, moral, kultura, obrazovanje, nabrajanje bi moglo da ide u beskraj, čini kolektivni deo lične slike. Lična iskustva, ukus, mišljenje i ponašanje, već su deo lične slike, ali u velikoj meri su bazirane na kolektivnoj slici sveta. Ukus je, recimo, vrlo diskutabilna kategorija, jer mahom je zasnovan na modnom trendu koji je trenutno aktuelan. Mišljenje se skoro isključivo bazira na na kolektivnoj slici sveta i samo takvo je opšte društveno prihvatljivo. Svako drastično odstupanje od opšteg strogo se cenzuriše, ako ne od ovlašćenih organa vlasti, onda sigurno od strane neposredne okoline.

Zašto je potrebna slika sveta?

Slika sveta služi Primarnoj ličnosti, odnosno služi za obogaćivanje Duha, ili Čiste Lične Svesti, ako više voliš taj izraz. Sticanje novog znanja i novih iskustava obogaćuje ličnu svest, obogaćivanje svesti znači njeno proširenje, obuhvatanje Apsoluta razumom. Već smo rekli da je to konačni cilj duhovne evolucije.

Za sebe bih jasno mogla reči da sam (druželjubivi) osobenjak. Da li to znači da je moja slika sveta jako čvrsta, jer ne podnosim kada mi neko menja planove?

Da, to je upravo to. Za one ljude koji imaju čvrstu i nefleksibilnu sliku sveta kaže se da su to ljudi jake volje. Ti ljudi su u stvari usko ograničeni u svom sopstvenom prostoru i ne dozvoljavaju da im bilo šta poremeti sopstvenu sliku sveta. Za tebe se ne bi moglo reći da spadaš u tu kategoriju, jer ipak težiš za proširenjem "životnog" prostora. Međutim, svako nasilno mešanje sa strane izaziva pravu buru emocija u tebi.

Da li je to egoizam?

Egoizam jeste, na neki način, mada je kolektivno mišljenje o egoizmu negativno. Ja ću ipak biti neutralan. Jak ego podrazumeva stabilan centar razuma. Čovek koji ima jak ego, a istovremeno prihvata mogućnost promene u sopstvenoj slici sveta, predstavlja mudrog čoveka. Čovek koji se iz neznanja čvrsto drži svog centra postojanja - ega, taj već predstavlja egoistu u lošem smislu.

Može li se slika sveta promeniti?

Svaka nasilna promena nužno dovodi do otpora, bilo da je izazvana spoljašnjim okolnostima, bilo ličnom voljom. Slika sveta mora da poseduje stabilnost, jer u protivnom razum bi izgubio svoju funkciju. Sačinjena je od materijala sećanja i to celokupnog, bez obzira na to da li su neka iskustva zaboravljena, odnosno da li su daleko od fokusa razuma.

Slika sveta nije nešto jednoobrazno i kompaktno, kako bi se u prvi mah moglo pomisliti. Jedino je na vrlo visokom stepenu svesnosti takva. Kod ostalih ljudi je prilično kontradiktorna, a ta suprotnost ogleda se u različitim pravilima za različite osobe, iako je ista situacija u pitanju. To se najbolje očituje u priči jedne žene: “Ćerka mi je dobro, lepo se udala, muž joj svako jutro donosi kafu u krevet. A sin se oženio nekom lenštinom, svako jutro mora da joj donosi kafu u krevet.”

Takođe, suprotnost se javlja zbog verovanja da nešto jeste, zbog želje za afirmacijom, iako Primarna ličnost uviđa da to ipak nije tako. Tako se javlja dvojno viđenje sveta. Verovanje u ono u šta se želi verovati uliva energiju u tu sliku i ako ulivanje traje dovoljno dugo taj deo zaista postaje realan, čak do materijalizacije. Međutim, ukoliko se ne deluje voljno, druga strana slike, ona suprotna, povremenim aktiviranjem uzima deo energije "pozitivnoj" slici i stvar se delimično dovodi u ravnotežu neispoljenja, jer ni jedna slika nema dovoljno energije da bi izvršila prevagu u svoju korist. Da je ovakvo stanje svesti čest slučaj, primer je da čovek skoro ni u šta nije apsolutno siguran. Sumnja u sve predstavlja onu drugu stranu slike, koje je čovek takođe svestan, mada je ovo svesnost na nivou Primarne ličnosti.

Retke činjenice, za koje se apsolutno može tvrditi da su istina, predstavljaju noseće stubove stvarnosti i njihovo rušenje je ne samo opasno, nego skoro i nemoguće.

Da bi čovek razumeo sebe on mora da spozna kompletnu sliku sveta. Prvo je neophodno da uoči postojanje Sekundarne ličnosti i njeno ispoljenje, a zatim da postepeno izdvaja segmente Sekundarnog od Primarnog. Sagledavanjem sopstvenog funkcionisanja sagledaće istovremeno i sopstvenu sliku sveta, odnosno sliku stvarnosti.

Početna rečenica "slika sveta pokušava da obnovi sebe samu" je veoma zanimljiva. Šta to zapravo znači?

Razum je fokusirana svest svesna sopstvenosti, koja prima utiske u sebe i emituje ih van, praveći interakciju sa drugom svešću. Radi lakšeg snalaženja u sopstvenom ispoljenju, razum mora da se bazira na već postojećim i poznatim kategorijama, a to je slika sveta koju je sam stvorio. Izraz "slika sveta" je najmerodavniji za stvarno stanje stvari, jer razum definiše svet prema stvarnim slikama koje je arhivirao u sećanje, odnosno znanje. Poznat je izraz "vizuelno pamćenje" ili "fotografsko pamćenje", gde već jednom viđena slika ponovo dolazi u fokus razuma i upoređenjem sa aktuelnim daje prepoznavanje.

Slika sveta svake osobe sastoji se od svih viđenih  i doživljenih trenutaka, zabeleženih u svesti, kao i od emocija i čulnih utisaka koji su vezani za doživljeno. Svaki nov utisak, koji svest prima, razum automatski poredi sa već memorisanim utiscima i na osnovu njih određuje i ponašanje. Istovremeno doživljaj se po srodnosti pripaja sličnim doživljajima, a nit koja ih povezuje naziva se asocijacija. Reč asocijacija inače znači udruživanje, združivanje nečega ili nekoga u zajednicu. Na osnovu ovog principa deluje mehanizam povratnih reakcija, odnosno odgovora na primljeno iskustvo. 

Traumatičan doživljaj iz detinjstva, pa makar ne bio dostupan razumu kroz sećanje, delovaće uvek kada se pojavi slična ili istovetna situacija. Recimo, nekada je neko dete ujeo pas. Doživljaj šoka je bio veoma jak i automatski je prenet Primarnoj ličnosti, tako da u memoriji svakodnevnog razuma ne postoji zabeleženo sećanje na dati događaj. Sada već odrasla osoba više se ne seća samog čina, ali uvek kada vidi psa, iako je ovaj pitom i miran, osetiće strah, koji dolazi iz Sekundarnog razuma, odnosno razuma Primarne ličnosti. Ukoliko niko od starijih, koji se sećaju događaja, ne obrazloži uzrok, strah se proglašava neobjašnjivim, ali to ga ne rešava. Jedino rešenje je dozvoliti iskustvu povratnu putanju u razum Sekundarne ličnosti, koji će iskustvo proživeti ponovo, a zatim izvršiti razdruživanje utisaka, shvatanjem da se događaj desio onda a da je ovo sada  drugačije od davnog dešavanja. Naveo sam samo drastičan primer, jer se na primeru trauma najbolje uočava povezanost različitih događaja jednom asocijacijom.

Slika sveta je obično u formi mozaika, mada bi prava priroda trebala da bude u vidu kaleidoskopa: postojeće "kockice" događaja slažu se na bezbroj načina, čime se kida povezanost i grupisanje događaja i otvara mogućnost za prijem mnogo više novih iskustava nego u mozaičkom sklopu slike sveta. Svako iskustvo, slično već postojećem u mozaičkom sklopu, združuje se u određenu gomilu, pa tako čovek više puta ponavlja novo iskustvo, samo u drugom obliku, misleći  da doživljava nešto novo, a u stvari samo gubi vreme obogaćujući već postojeće.

Zar kaleidoskopska slika sveta nije opasnost po zdrav razum?

Ne. Jedina opasnost je strah od gubitka poznatog. Oduzimanjem lepka asocijacija, utiscima i iskustvima se dozvoljava da neometano prelaze u čistu ličnu svest, a razum je neopterećen balastom prošlosti i omogućeno mu je da  čisto i lako prima nova iskustva.

Teorijski vrlo lepo zvuči, ali čini mi se da je praktično neizvodljivo.

Jedino što ograničava mogućnost je verovanje da je nešto nemoguće ili neizvodljivo. Upravo si dala jedan od stavova ili jednu od kockica mozaika sopstvene slike sveta. Negacija je proizvod Sekundarne ličnosti, odnosno Primarnog razuma koji je u njenoj funkciji. Verovanje je deo znanja i uglavnom je slepljeno sa njim. Ako pažljivo posmatraš osećaj znam, koji se javi u svesti kada nešto neprikosnoveno znaš, i osećaj verujem, uočićeš suptilnu razliku između njih. Inače, po srodnosti veoma bliski, znanje i verovanje često deluju zajedno, pa čovek misli da zna a u stvari samo veruje. Znanje je proizvod iskustva, verovanje je proizvod ubeđenja, to je njihova osnovna razlika.

Znanje i verovanje zajedno čine spoljašnji okvir Sekundarne ličnosti i istovremeno spoljašnji okvir slike sveta, čime je omeđena i granica stvarnosti. "Mogu" ili "ne mogu" bazira se na "znam da (ne)mogu ali i na "verujem da (ne)mogu". Razdvoj ova dva pojma u svojoj svesti, ali prvenstveno se potrudi da reč "ne mogu" izbaciš iz svog repertoara ubeđenja. Tada će ti sve mogućnosti biti dostupne.

A šta ako nešto zaista ne mogu, fizički je neizvodljivo?

Veoma mali broj stvari koje zaista želiš da uradiš je neizvodljivo. U većem broju slučajeva samu sebe ograničavaš ubeđenjem da ne možeš. Ukoliko nešto  stvarno želiš, to ćeš i ostvariti. Naravno, za sve je potrebno uložiti određen trud. Stvari koje su lako ostvarljive zahtevaju vrlo malo truda. Ono što je neostvarljivo sada biće ostvarljivo sutra, uz adekvatno uložen trud. Uzmi primer sa podizanjem tereta. Jedan kilogram podići ćeš skoro bez truda. Deset kilograma već zahteva ulaganje napora, a podizanje tereta od sto kilograma trenutno je nemoguće. Međutim ako ulaganjem truda svaki dan povećavaš težinu koju podižeš, posle određenog protoka vremena moći ćeš da ostvariš ono što je sada nemoguće.

       
Isto je i sa strukturom slike sveta - od mozaika do kaleidoskopa. U početku uočavaš fiksiranu strukturu. Da bi znala šta slika predstavlja, moraš da je analiziraš kockicu po kockicu, da bi tek na kraju sagledala celu sliku. Trudi se da posmatraš sopstvenu svest sopstvenim razumom, on ti je zbog toga i dat. Vrlo često ćeš zaboraviti da si uopšte započela proces posmatranja, asocijacije će te odvući na drugu stranu. Ovo što ti upravo objašnjavam je tehnika meditacije. Registruj i to, da su misli odlutale. Ako se nerviraš zbog toga, registruj i to, mada je nerviranje nepotrebno, isto kao nerviranje zbog snega u januaru. Uoči neminovnost i prihvati ih kao takve.

 Posmatrajući svest, posle nekog vremena uočićeš kako asocijacije povezuju grupu ubeđenja u jednu oblast. Videćeš kako se različite situaciju grupišu oko zajedničkih imenitelja, a to je obično jedna reč. Uoči različitost dveju situacija i reci sebi: “to je bilo onda, a ovo je sada”, ili: “ove dve stvari su različite, iako ih asocijacija povezuje i čini sličnima”.

Napravi, s druge strane, listu volim - ne volim, dobro - loše, poželjno - nepoželjno. Razum, na bazi logike, deluje po principu parova suprotnosti sa osnovnom postavkom: jeste - nije. Sve što obeležiš sa dobro ili loše, ili bilo kako, predstavlja jednu od kockica mozaika tvoje slike sveta. Ovo je posao koji zahteva dosta vremena i truda, ali već smo govorili o velikom ulaganju. Tu je i velika dobit.
         
Kada sagledaš sopstveni mozaik, njegove grupe, polja a zatim i skupove kockica, omogućićeš grupisanje istovetnih iskustava, koja su asocijacijama bila prebačena u pogrešne grupe, a samim tim i prenos ujedinjenog iskustva u Primarnu ličnost. Pregrupisavanjem ćeš razdvojiti pojedinačna iskustva, koja će sada služiti samo za prepoznavanje, i dobićeš kaleidoskopsku sliku sveta.
            
Zar život neće tada biti dosadan?

Opet nepotrebna zabrinutost iza koje se krije stav: "ne mogu ja to". Život je dosadan kada nema priliva novih iskustava, kada dnevne aktivnost i svedeš na neprekidno ponavljanje istih dešavanja, čime zatrpavaš već postojeće i pretrpane gomile istovetnih iskustava. Tako u pretrpan prostor dodaješ nepotrebnu starudiju i logično je da nema prostora za nova dešavanja. Neopterećen razum je čist i otvoren, večito otvoren za novo i nepoznato. Poznato ćeš prepoznati bez otpora prema njemu, a nepoznato ćeš upijati u sebe do stvaranja novog iskustva.
            
Mislim da smo već samim pisanjem “slepili” priču o kolektivnoj i pojedinačnoj slici sveta. Predlažem razdvajanje u startu: šta je kolektivna a šta lična slika sveta?
       
Kolektivnu sliku sveta predstavljaju združene lične slike sveta većine pojedinaca odnosno, sa pojavom mas – medija, prezentovanu ličnu sliku sveta vladajuće manjine. Vlast je mogućnost upravljanja tuđom svešću, čime je “vlastodržac” u prednosti, jer druge svesti moraju da se povinuju njegovim pravilima igre. Obzirom da svaki čovek teži za vlašću, logično je da će se potruditi da ostalima nametne ličnu sliku sveta kao jedinu ispravnu, stoga je logično početi sa analizom lične slike, a kasnije sve to objediniti u kolektivnu.
       
Lična slika sveta formira se od najranijeg detinjstva i gradi se vaspitavanjem od strane odraslih, koji već imaju formiranu sliku sveta. Tako se psihološki materijal uslovljeno prenosi na sopstveni podmladak. Ipak, bazični stubovi slike sveta baziraju se na sopstvenim iskustvima stečenim u najranijem dobu života, naporedo sa učenjem hodanja i samostalne ishrane. U periodu učenja značenja reči, koje su takođe noseći stubovi realnosti, odnosno slike sveta, već su stečena određena iskustva o svetu, neophodna za elementarno preživljavanje. Prvi stavovi ili ubeđenja koja se javljaju povezani su sa iskustvom prijatno-neprijatno, što se lepezasto širi na prepoznavanje iskustava: toplo-hladno, suvo-mokro, meko-tvrdo i slično.
       
Znači, ovi elementarni uslovi opstanka, koji potiču direktno iz nagona samoodržanja, čine bazične - noseće stubove realnosti i njih je nemoguće negirati, osim na veoma visokom stanju svesti, koja se u izvesnom vidu sreće kod fakira.
           
U ovom periodu čovekova svest je još uvek fluidna i lako prima vibracije drugih svesti, a prepoznavanje se vrši više na telepatskoj osnovi, nego stvarnim vizuelnim prepoznavanjem.
       
Vaspitači često ni sami nisu svesni svih apsurdnih zabrana koje postavljaju mališanu, kao ni svih zanimljivih objekata koji su na dohvat ruke. Recimo, stereo uređaj sa svojim dugmadima koja se okreću i raznobojnim lampicama, predstavlja pravi izazov za mladu svest koja bi da istražuje. Stoljnjak ne mora uvek da stoji na stolu i nikoga bitno ne ugrožava njegovo svlačenje na pod, često viđena i obavezno kažnjavana situacija.
            
U periodu oko druge godine života, kada je bazična svest već oformljena a mali čovek stekao sigurnu sposobnost kretanja, vaspitači počinju sa nasilnim metodama koje dograđuju sliku sveta, korigujući je u skladu sa važećim i opšte prihvaćenim društvenim normama. Kažnjavanje je, na ovim prostorima, obično fizičko, a mnogo češće se dešava uskraćivanjem iskustva kao što su iskustvo “prijatno”, ili uskraćivanjem lične energije ignorisanjem, odnosno zatvaranjem deteta u drugu prostoriju. Iskustvo “oduzeto prijatno” automatski aktivira suprotan stav u svesti, a to je “neprijatno” i mali čovek će se svim silama truditi da povrati “prijatno”, istovremeno učeći šta se ne sme, jer onda nema “prijatno”.
       
Do skora fluidna, svest bebe sa drugom godinom života počinje da se “racionalizuje” odnosno učvršćuje, progresivnim učenjem reči i njihovih značenja, koje definitivno čine vezivnu materiju slike sveta. Fluidnu, večnu vezivnu, materiju koja neprekidnim tokom neprekidno obnavlja i aktuelizuje postojeću sliku sveta, dograđujući je i rušeći neke njene delove, ali svakako je održavajući u životu.
       
Mali čovek, još uvek nepodeljen na Primarnu i Sekundarnu ličnost, čiste svesti i izuzetnog intelektualnog potencijala, vrlo brzo uviđa reč kao stvaralačku snagu, kao i to da rečju može da bude i kažnjen i zaštićen od kazne istovremeno. Uviđa takođe da je i njegova reč učesnik u stvaranju stvarnosti, pa počinje da izgovara poželjne reči, koje nisu uvek tačne, da bi se zaštitio od kazne. Tako se stvara laž.
           
Odrastanjem, što će reči prihvatanjem postavljenih normi i obrazaca ponašanja, kazne postaju ređe ali i drastičnije. Opet se baziraju na uskraćivanju osećaja “prijatno”, ali sada je lepeza poželjnih iskustava veoma proširena. Neke reči postaju zabranjene, kao psovke na primer i malom čoveku je teško da shvati zašto je zabranjeno govoriti ono što mnogi drugi govore. Takođe mu nije jasno čemu reči ljubaznosti, kao što su “hvala”, “dobar dan”, “izvinite” i slično, ali veoma dobro shvata da mu pravilna upotreba tih reči u pravilno postavljenim situacijama donosi osećaj “prijatno”. Tako počinje stvaranje Sekundarne ličnosti.

Neki delovi tela takođe postaju zabranjeni, čime se u njegovu svest ugrađuje “tabu” kao pojam, dok istovremeno odrasli dodiruju taj deo njegovog tela, uz sramežljivo kikotanje i obično bez prisustva trećih lica. Ubrzo saznaje da nešto starija deca isto to čine kada ih odrasli ne vide. Tako je nastao dvojni moral.
           
Ovo su bili “stubovi” slike sveta, sada možemo preći na opisivanje “zidova”.
           
Sa polaskom u školu definitivno se učvršćuje disciplina, formirana u izvesnoj meri u krugu porodice, ali se istovremeno uči i izbegavanje discipline na dozvoljene načine. Vrlo bitan faktor u slici sveta je vrednovanje nerealnih odnosno nematerijalnih vrednosti, kao što su ocene. Nedovoljna ocena izaziva krah i očaj u svesti, prvo roditelja pa onda i samog malog čoveka, koji je vrednovan nekim brojem. Kasnije se vrednost broja pretvara u monetu i svest je definitivno okovana materijalnim pristupom.
            
U ovom razdoblju, od rođenja pa do polaska u školu, svest malog čoveka je fluidna, rasplinuta i veoma otvorena, čak zainteresovana, za prijem novih iskustava. Svest je veoma čista, ličnost sebe još uvek ne raspoznaje u jasnom vidu, ali se ipak može reći da je na ovom nivou čista ličnost dominantna, mada bez jasne svesti o sopstvenosti. U okruženju malog čoveka je relativno mali broj ljudi, sa manje – više jasnim pravilima igre, tako da se on nekako snalazi, gradeći sopstvenu sliku sveta i istovremeno pokušavajući da je sruši, shvatajući nejasno, na nekom najdubljem nivou, da je besmislena a da istovremeno služi kao orijentacija lakšeg življenja. Okružen dragim osobama, koje ga vole i svoju ljubav neometano iskazuju, polazak u školu suočava ga sa sasvim drugačijim pravilima igre, što uveliko menja postojeću sliku sveta.                                    
       
Suočen sa vršnjacima, koje nije sam i spontano odabrao prema kvalitetu energije koja mu odgovara, kao i sa drugim vaspitačima koji mu ne iskazuju naklonost i ljubav na koju je navikao, mali čovek je prinuđen da oko sebe postepeno podiže “zidove”. “Zidovi” slike sveta istovremeno predstavljaju okvir, granicu između Primarne ličnosti – onoga što čovek zapravo jeste – i samog sveta, odnosno okruženja koje je nametnuto kao poželjno. Osećaj odvojenosti prerasta u osećaj podvojenosti, gde se jasno izdvaja fokus razuma, koji je i napravio ovu podelu, nazvan ego i sva raspoloživa energija usmerava se na kreaciju Sekundarne ličnosti.
       
Mali čovek sve više saznaje sebe samog, kroz ojačavanje “ja” osećaja, počevši od prvi put jasno sagledanog osećaja: “to sam ja!” – kada sebe ugleda u ogledalu, do shvatanja “ovo sam ja i ja to hoću”, nasuprot čega stoji čitavo okruženje koje govori: “ne, to ne smeš da uradiš, jer ni mi to ne radimo, a ako ipak uradiš kaznićemo te, kao što su i nas kažnjavali”.
       
Razum je u ovom dobu već formiran, čista svest je fokusirana u tačku jasnog opažanja i kroz neprekidno dograđivanje lične slike sveta, uz prilagođavanje kolektivnoj slici, vrši se dominantno razdvajanje na Sekundarnu i Primarnu ličnost. Primarna ličnost se lagano povlači u pozadinu, jer joj stižu jasne poruke razuma da je tamo bezbednija. Sekundarna ličnost se polako oblikuje i prilagođava okolini, više nego zadovoljna postignutim uspehom koji se ogleda u divljenju tetaka, komšiluka ili profesora: “kako divno vaspitano dete!” U želji da se prikaže što boljim, mladi čovek prihvata ne sebe neostvarene ambicije svojih roditelja, a sve u cilju postizanja naklonosti, pa uči da svira neki instrument (iako bi radije da trči po poljani), osvaja nagrade na takmičenjima, jer je marljivo učio (mada bi radije igrao video igrice).   

Kulminacija podvojenosti događa se u pubertetu. Prirodno otvoreni energetski kanali ne obogaćuju samo telo, rastom i razvojem, već kvalitativno obogaćuju i Duh. Neprekidni dotok novih iskustava u radoznalu, otvorenu svest traži obogaćivanje čiste lične svesti, što se kroz ograničena iskustva Sekundarne ličnosti ne može ostvariti u potpunosti. Primarna ličnost još uvek nije stabilno potisnuta u drugi plan, tako da je pobuna Duha neminovna posledica. Zato se mladi ljudi u pubertetu izrazito buntovno ponašaju, a reč “sloboda” postaje misao vodilja. Pobuna protiv svih konvencija koje su bile nametnute ogleda se u slušanju muzike, koja je odraslima sve samo ne muzika. Ako običaji nalažu kratku kosu za dečake oni se neće šišati, a kada se odrasli konačno pomire sa dugokosim muškarcima, ovi će početi da se šišaju do glave. Nasuprot čistom i ispeglanom odelu oni nose iscepane farmerice i hodaju bosi. Pobuna traje sve dotle dok postoji otpor prema okruženju, odnosno sve dok postoji otpor okruženja. Međutim, kazna ipak ne izostaje, jer mladi buntovnik ne mora uvek da prekrši važeće zakonske propise, on svojim ponašanjem pokušava da negira one nepisane zakone, odnosno opire se kolektivnoj slici sveta. Ali kazna zbog kršenja pravila igre je neminovna, takvu osobu izdvajaju u neku vrstu geta, ne dozvoljavajući svojoj “finoj deci” da se druže sa “barabama”.  Vrata karijere su im zatvorena, jer butnovnici se najčešće bune i protiv sistema obrazovanja, a samim tim uskraćena im je i mogućnost dobre zarade i maksimuma udobnosti koju novac može da pruži. Retki pojedinci uspeli su da pobunom dođu do novca, stvaranjem rok-scene, ali to je samo licemerno ulagivanje kolektivnoj slici sveta sa neizgovorenom porukom: “Vidiš da i ovakav mogu biti dobar!”
       
No, ovo su izuzeci, veći deo mladih ljudi prihvata “pravila igre”, pobuna se guši u samom sebi, jer razum, odnosno ego, procenjuje da je bolje ne sukobljavati se, a da se može biti slobodan i u okviru dozvoljenog. Susret sa “oslobođenima”, koji su se pretvorili u huligane obično je neprijatne prirode i to učvršćuje ličnu sliku sveta da je stav o životu njihovih roditelja ipak ispravan, pa shodno tom ubeđenju nastavljaju da žive po ustaljenim pravilima igre, jer tako ima  manje sukoba.
       
Potiskivanje Primarne ličnosti u drugi plan zahteva mnogo lične energije, međutim čovek koji odrasta ima energije na pretek, tako da mu taj utrošak ne predstavlja veliki problem. Međutim, potiskivanje ne može da prođe nekažnjeno od strane sebe samog. Primarna ličnost zahteva svoje prirodno pravo na ispoljenje kroz osećaj nezadovoljstva, koje se manifestuje kroz osećaj dosade ili čak nekih oblika depresije. Primarna ličnost nije materijalna stvar koju možemo odložiti u neki zabačeni kutak da ne smeta. Primarna ličnost je deo svesti, a svest je energetska tvorevina, tako da potiskivanje dela svesti znači potiskivanje dela lične energije, koja akumulirana vodi u patnju, bol ili bolest.
       
Bavljenje sportom pomaže donekle, jer pojačana fizička aktivnost troši velike količine energije, pa se tako troši i deo energije potisnut u stranu. Dalje, u sportu je Primarnoj ličnosti dozvoljeno da se ispolji, jer otklonjene blokade automatski je izbacuju u prvi plan. Pravila igre za sportiste su relativno jednostavna u odnosu na pravila igre samog života, tako da nije veliki problem ispoštovati ih, a pri tome Primarna ličnost može neometano da se ispolji. Za navijače važi isto to, na tribinama se Primarna ličnost lako ispoljava, vikanje i skakanje su, kao vidovi utroška lične energije, dozvoljeni i navijači vrlo brzo postaju vatrene pristalice nekog sporta ili nekog tima. Identifikacija sa klubom predstavlja dozvoljeni surogat ispoljenja, nesputana energija donosi osećaj radosti, koji razum razlogom vezuje za motiv – moj klub je pobedio. Posle aktivnog ili pasivnog bavljenja sportom, u formi vatrenog navijača, mladi čovek je potrošio višak energije koji ga je mučio, pa više nema potrebe za pobunom, kao oslobođenjem od stega okruženja. A onda kolektivna slika sveta, zbog praktičnog razloga prestanka pobune, proglašava bavljenje sportom za vrlinu.           
            
U početku smo opisivali kolektivnu sliku sveta, dotićuči se lične slike, a sada sa opisivanjem lične slike u velikoj meri smo opisali i kolektivnu. Zar odvajanje nije moguće?
           
Kao što ne postoji more bez obala, postojanje jednog podrazumeva postojanje drugog, tako ni lična slika ne može da postoji bez kolektivne, jer ona joj je parametar za određivanje vrednosti. Međuodnos je veoma zamršen i duboko isprepleten jedan sa drugim, a parametar koji najbliže određuje sličnosti i razlike je upravo fokusirani razum, odnosno ego, jer ego je tačka iz koje počinje razmatanje, odnosno kroz koju se prelama određivanje stvarnosti.