30. 6. 2013.

Lutke i igranje

U jednoj informativnoj emisiji čula sam reč, koja je zazvonila kao ključ kada padne na mermerni pod: lutke. Govorili su o lutkarskom pozorištu, što već pokazuje da lutke glume stvarna dešavanja. Prilično dobra asocijacija za tumačenje stvarnosti i sopstvene uslovljenosti u toj istoj stvarnosti. Zar nismo svi mi samo lutke na pozornici?
       
Ako svet i stvarnost uopšte sagledamo na način uvežbanog ponašanja, onda svi mi zaista jesmo lutke na pozornici. Marionete, jer svačiji život je u tuđim rukama, bilo da su to roditelji, bračni drug, poslodavac, država, političko ubeđenje ili verovanje u neminovnost događaja, zlu sudbinu ili lošu karmu. Svi mi živimo svoje živote po tuđem diktatu, a da toga često uopšte nismo svesni, iako se uporno opiremo, tražeći neku neodređenu slobodu.
           
Postoji li sloboda? Pitanje se prosto samo nameće, posle tolikih pobrojanih "končića" kojima smo upravljani.
             
Sloboda je prvenstveno stanje svesti. Samo je duh slobodan i to samo onda kada je osvešćen. Čovek svestan sopstvenosti je svestan duha, onoga što suštinski jeste. Telo se može nazvati zatvorom duha, ali je ono pre njegova materijalna baza, nego što je zatvor. Ipak, telo jeste zatvor, jer duh ga smrću napušta, ali bez tela duh je onemogućen da stekne određena iskustva. Pravi tamničar duhu je razum, koji ga negira, postavljajući materijalno okruženje kao jedinu moguću stvarnost.
            
Lutke su materijalizovani ljudi, tačnije, predmeti koji imaju sve spoljašnje karakteristike ljudskog bića. Čemu služe lutke, osim da deca prestanu da plaču?
            
Lutke su odraz materijalizovane stvarnosti. S jedne strane, prva stvorena lutka je arhetipski pokušaj čoveka da preuzme božju ulogu stvaranja čoveka. Ipak, tom stvorenom nedostaje onaj osnovni atribut ljudskog - duša. Međutim, lutke su bile najlakši način i put da se deca nauče opažanju stvarnosti na dogovoreni način. Ljudi su postavili norme ponašanja, stvarajući običaje i tabue, radi lakšeg snalaženja i međusobne komunikacije, ali mlade naraštaje je bilo najlakše vaspitavati tako što će im se predočiti stvarnost u čvrstom i opipljivom obliku, a to su igračke. U današnje vreme spektar igračaka je veoma veliki, ali ipak se veoma lako može podeliti na igračke za dečake i igračke za devojčice. Dečaci se igraju oružjem, vozilima, robotima. Devojčice imaju lutke, sredstva za ulepšavanje, posuđe za domaćinstvo. Postoji i "srednji rod" igračaka, kojima se igraju i devojčice i dečaci, a to su telefoni igračke, bicikle, roleri i druge igračke sa točkovima. Najsavremenija igračka - kompjuter - spada u srednji rod igračaka, jer njime se igraju i jedni i drugi, mada i tu postoji podela prema sklonostima. Dečaci će radije igrati akcione igre, a devojčice platforme i slagalice.
            
Vrste i načini igara su takođe deo dogovorene stvarnosti, gde se svako odstupanje proglašava nenormalnim. Za dečake nije normalno da povijaju lutke-bebe, a za devojčice nije normalno da se igraju ratnih igara. Nesputani dečji duh u početku ne pravi razlike u igrama, međutim odrasli, budni čuvari dogovorenih vrednosti, alarmantno reaguju mešajući se i objašnjavajući kako "nije lepo da se dečak ili devojčica igra na taj način, jer to je igra za suprotan pol".
            
Ratne igre, počevši od kauboja i indijanaca, pa preko čitave plejade "prirodnih neprijatelja", već od malih nogu uče male ljude da su sukobi sa drugim ljudima deo dogovorene stvarnosti i samim tim neminovni. Suprotni stav, koji se propoveda u nekom kasnijem dobu života, je pomirljivost i tolerancija. Međutim, slika stvarnosti se formira u najranijem životnom dobu, zajedno sa učenjem govora i imenovanjem stvari koje nas okružuju.
            
Deca ratne igre doživljavaju prilično bezazleno. Čak i ljutnju i tuču, koja ponekad nastupi, doživljavaju kao sastavni deo igre.
            
Zato što su to još uvek igre, koje u sebi sadrže nevinost neočekivanog trenutka, što je suština svih igara.
           
U dečjim ratnim igrama nema mrtvih i povređenih, a ako neko zaista bude ozleđen, tada na scenu ponovo stupaju odrasli, podsećajući da je to samo igra, uvežbavanje stvarnosti koja tek treba da se doživi i da su stvarna povređivanja štetna i samim tim zabranjena.

            Devojčice nisu agresivne u igri.

            Pasivan stav, koji je iskonska osobina žene, potencira se kroz mirne igre čuvanja beba, kuvanje ručkova i slično. Time se devojčice od malih nogu uvežbavaju za uslužne delatnosti, odnosno mirno i trpeljivo ponašanje, dok je dozirana agresivnost prepuštena dečacima. Inače, što se "količine agresivnosti" tiče, zaista nema suštinske razlike između polova.
            
Deca vole igračke, zašto?
            
U stadijumu svesti malih beba, igračke predstavljaju skup raznovrsnih boja i oseta, stvarnost se uči kao slika i pokret, odnosno čulni dodir. U kasnijem dobu igranje predstavlja oponašanje života odraslih, što je već nasleđena osobina svesti. Nasleđena od prethodnog evolutivnog stepena. Životinje se igraju sa svojim mladuncima, učeći ih kroz igru kako da prežive u prirodi.
            
Znači igra, kao univerzalni oblik prenošenja dogovorene stvarnosti, nije isključivo čovekov izum?
           
Za životinju je stvarnost koja je okružuje mesto opstanka, odnosno igra je način prenošenja iskustava za održavanje života. Igra kao učenje dogovorene stvarnosti je već čovekov "izum". Doduše, ratne igre su takođe ostatak predevolutivne svesti, zajedno sa nagonima i instiktima, jer životinje su neminovno prinuđene da se bore međusobno, i te borbe su, isto kao i ljudske borbe, vezane za osvajanje teritorija i osvajanje ženki, a sve to u svrhu očuvanja i sopstvenog života i sopstvene vrste. Čovek ipak predstavlja najviši stepen osvešćene svesti, stoga je trebalo da prevaziđe borbu kao sastavni deo života, jer je međusobnu komunikaciju dogovorio kroz moralne i zakonske norme. I teritorija i ženke su zakonom zaštićene, kroz intstituciju imovine, odnosno bračne zajednice, tako da su ratovi suštinski postali besmisleni.
            
Ljudi su dugo ratove vodili zbog žena. Danas su ti slučajevi veoma retki, ako uopšte postoje.
           
Moralne norme zabranjuju takve razloge za ratovanje, zato se ne zna da li je neki rat počeo zbog žene.
            
Znači, igra zarobljava svest. Može li igra biti sredstvo oslobađanja?
            
Čitav život je zapravo igra, igra sopstvene svesti sa drugim svestima. Ta među-aktivnost je protok i doživljaj života. Ukoliko se igra shvati potpuno ozbiljno, onda prestaje da bude igra i postsje stvarnost, a verovanje u određenu stvar je ono što zapravo zarobljava. S druge strane, igra suštinski predstavlja potpuno slobodan tok dešavanja u okviru labavo dogovorenih pravila i upravo neočekivani potezi učesnika čine igru čarobnim doživljajem. Kroz igru se svest potpuno transformiše u sasvim drugu ravan ili sasvim drugu ulogu, tako da svest kroz igranje može da stekne nova iskustva. Zato je igra nešto u čemu svi uživaju.

            
Znači, ukoliko se čvrsto poveruje u dogovorena pravila (igre) ona postaju okov. Ukoliko se (živi) zna da je sve samo igra, tada sve postaje lako, moguće i dostupno. Tada igra ne postaje sredstvo oslobađanja, ona jeste sloboda.

15. 6. 2013.

Smrt


"Smrt je savetodavac"
"Smrt je veliki prelazak"
"Osećam ravnodušnost prema smrti".

Mudro ili nerazumno, svi u želji da razjasnimo misteriju smrti, zapravo se bojimo i same pomisli suočavanja sa njom. Poslednja izjava o ravnodušnosti spram smrti me je i navela da pišem o toj temi.

Šta se dešava posle smrti... ostavimo ta dešavanja onima kojima se to dešava. Šta se dešava pre smrti? Zašto život ne želi da se suoči sa pojmom smrti?

Opusti se, smrt nije tako stroga kako se tebi čini.

Jesam li i ja upala u fazu tihog zamiranja, ne usuđujući se da se suočim sa tom činjenicom, pa sada grandioznom temom želim da pokažem sebi da sam živa?

Čak i to tiho zamiranje, kako si definisala sopstveni osećaj, ne mora da bude predvorje smrti. Isti osećaj mogao bi se nazvati spokojem, sve zavisi od tvog ličnog ugla gledanja. Neko drugi bi bio više nego zadovoljan da može potpuno da se opusti i živi život bez drastičnih promena, bez mnogo uzrujavanja i stresova, i sa potpunom organizacijom sopstvenog vremena. Međutim, ti u promenama neprekidno tražiš potvrdu da si živa, što samo ukazuje na tvoj veoma jak strah od smrti. Jednu od svojih "Ispovesti" završavaš rečenicom: "Ako je ovo nirvana, molim vas, vratite me nazad." Sada ću ja postaviti pitanje: zašto tako halapljivo gutaš život? Zar veruješ da posle smrti postoji samo smrt?

Ne znam, svaki odgovor koji bih mogla da dam već je formulisana fraza mog sopstvenog razuma. Instant rečenice. Univerzalni proizvodi... govorim gluposti, pokušavajući da rečima prikrijem sopstvenu zbunjenost.

Zašto halapljivo gutam život? Bojim se starosti, nemoći, odbacivanja. Slika moje stare Nane, koja se par godina pre svoje smrti neprekidno žalila da je užasno usamljena, je prva asocijacija koja je naišla. Ona, previjena u pasu od bolova. Ona je bila stara žena koja je umrla u bolovima. Ostali smo mi, koji smo je voleli,u nekom drugom bolu.

Još kad bi se sada i rasplakala...

Ovo nije smešno!

Ko kaže da je smešno? Samo, morao sam da te prekinem u nastupu civilizacijskog samosažaljenja pri pomisli da smo svi smrtni. "Kako će ovaj lepi svet moći da živi bez mene kada sam ja veoma važna osoba?" Kome? "Pa recimo, svojoj deci." To što deca jednim delom svoje svesti možda jedva čekaju da se otarase matorog džangrizala, koje se još uvek ponaša prema njima kao da su tek prohodali, o tome se ne govori. To nije pristojno. "To ne sme da bude tako jer ja sam ceo svoj život uložio/la u njih!" Ograničavajuće besmislice koje deluju sa matematičkom preciznošću, jer kosmički zakoni energetskih međudejstava stoje iza njih. Doduše, loše shvaćeni i nakaradno primenjeni, ali Silu u ispoljenju pokreće Suština. Nju ne zanima forma.

Moj um jednostavo odbija da se suoči sa mogućnošću smrti. Kastanedin Don Huan kaže da je smrt savetodavac i da sedi na levom ramenu. Osećam unutrašnji otpor prema svom levom ramenu...

A Kabala levom ramenu pripisuje sefiru Gedulah, simbolišući izobilje, ekspanziju i blagostanje. Simbolički, tu pripada Jupiter, odnosno Zevs, vrhovni bogovi i vladaoci. Nemoj da te čudi ova paralela između učenja meksičkih indijanaca i učenja starih Jevreja. Znanje potiče iz jednog centra, zrakasto se šireći unaokolo. Svaka religija ima svoju zasebnu priču (svaka je dohvatila po neki "zrak"), ali ako potražimo suštinu doći ćemo do uvida da svi govore o istom.

Prema tome, smrt na levom ramenu predstavlja ekspanziju, širenje, blagostanje. Svest se oslobađa ograničenog postojanja, direktne vezanosti za materiju tela, koje je po svojoj prirodi veoma neudobno. Telo traži hranu, vodu i vrlo je zahtevno sa svojim potrebama. Telo upotrebljava svest u sopstvene svrhe: ovde mi nije udobno - premesti me, ovde me boli - i ti moraš svu svoju pažnju da usmeriš prema bolnom mestu. Ovako bi otprilike izgledala neverbalna komunikacija između tela i svesti. Svest tela ili ćelijska svest je ono što se plaši smrti, jer za telo smrt predstavlja raspadanje, dezintegraciju svih ćelija, odnosno dezintegraciju ćelijske svesti.

Ipak, telo je nemoguće odbaciti kao suvišno. Za mnoga iskustva svesti, koja su joj potrebna za usavršavanja, odnosno osvešćenje, telo je neophodno. Iskustvo ljubavi bilo bi nepotpuno da ne postoji telesno iskustvo vođenja ljubavi. LJubav prema deci ne bi bila potpuna kada decu ne bi smo grlili, mazili. Iskustvo stvaranja i rasta novog života u sopstvenom telu, telu žene, takođe ne bi postojalo. Svest može da stvori novi entitet tako što će veoma živo da zamisli drugo biće. Čak može i da ga voli, da razgovara sa njim, što deca ponekad rade sa svojim imaginarnim prijateljima. Međutim, svaki pokušaj bliskosti ili razmene nežnosti sa tim drugim bićem uvek je baziran na prethodnom telesnom iskustvu, koje je zabeleženo u svesti u vidu sećanja.

Između ćelijske svesti i lične svesti postoji interakcija: ja činim tebi da bi učinilo sebi. Udovolji telu, dajući mu udoban položaj, ono će ti uzvratiti osećajem zadovoljstva, koji će istovremeno biti osećaj tvoje lične svesti.

Ova podela na ćelijsku i ličnu svest mi je malo gruba.

Sve su podele grube, samo su neke otvorene i jasne, a većina ih je suptilno pikrivena u prelazima ili/ili. Osim toga, svaka podela je veštačka, s jedne strane, jer koherentna celina gubi smisao kada je podeljena. S druge strane, parcijalno razvrstavanje stvarnosti omogućava sagledavanje razlika, njihovo poređenje i razumevanje, a sve to je u funkciji obogaćivanja svesti.

Vrtimo se po krugu.

Ali smo zato razgledali okolinu! Priroda Sila je kružna putanja i jedino krug može figurativno da predstavi beskonačnost. Stoga je sasvim logično da, krećući se neprekidno po istom krugu, suptilno prelazimo na više ravni svesnosti i samim tim dolazimo do novih uvida.

Početno pitanje je bilo moje odbijanje da se suočim sa sopstvenom smrću.

Nisi izvršila podelu između lične i ćelijske svesti, zato ti se i utisci mešaju.

Neke religije negiraju telo veličajući duh. Smatram da je takva podela pogrešna.

Podela jeste pogrešna, jer je ponovo loše shvaćena suština. Telo je nemoguće negirati, jer samim svojim postojanjem ono neprekidno podseća na sebe. Negiranjem njegovih potreba, a one se na prste mogu izbrojati, jedino ćeš sebi doneti nelagodnost, a pojačanjem nelagodnosti još jače ćeš slepiti pomenute dve svesti, bez mogućnosti da sagledaš njihovu odvojenost.

Kako jogini to uspevaju?

Odricanjem od telesnih potreba oni pojačavaju ćelijsku svest do maksimuma. Tim putem postaju je potpuno svesni, a zatim, zbog neravnoteže, počinje da se pojavljuje lična svest u čistom vidu. Znači, napravljena je jasna diferencijacija, mada ja ipak ne bih preporučivao ovaj metod.

Zašto?

Isuviše je nasilan i mučan. Iskustvo bola jeste neophodno Čistoj ličnoj svesti, ali telo samom svojom strukturom donosi dovoljno fizičkog bola, tako da nije potrebno raditi "dupli posao". Doduše, ljudi to često rade - vožnja rolera je dobar primer: hodaš i voziš se istovremeno.

Da li se ćelijska i lična svest mogu porediti sa pojmom "nižeg" i "višeg" bića, koji sam sretala kod nekih filozofa?

Donekle, mada su njihove podele zasnovane na drugim kontradikcijama.

Koji bi, po tebi, bio dobar način za diferencijaciju svesti?

Posmatranje, odnosno samoposmatranje. Do sada se tehnika samoposmatranja uglavnom svodila na posmatranje reakcija sopstvene svesti, misleći da se posmatra lična svest. Mnoge reakcije ćelijske svesti manifestuju se na isti način kao reakcije lične svesti, jer male su mogućnosti za različito izražavanje. Isto kao što isti otvor služi i za disanje i za gutanje, tako se obe svesti manifestuju na skoro istovetan način. Samoposmatranjem telesnih potreba dolazi se do njihovog boljeg upoznavanje. Ne mislim pri tome na uobičajene reakcije gladi, hladnoće, vrućine. Pa čak i na te, više nego očigledne reakcije, čovek reaguje mehanički, ne svestan sopstvenog tela, odnosno njegove svesti.

Za početak je dovoljno da počneš da ugađaš sopstvenom telu. Obrati pažnju na njegove potrebe i oseti zadovoljstvo kada mu ugodiš. To je početak telesnog osvešćenja. Telo ne poznaje vreme kao kategoriju, iako se protok vremena vidi prvo na njemu. Kažem "vidi" u vizuelnom smislu. Pošto telo ne oseća vreme, nemoj da jedeš i spavaš prema satu, već onda kada telo to traži. Time ne samo što uspostavljaš blisku vezu sa njim, već se i oslobađaš nepotrebnih navika koje dovode do gojaznosti i opšte lenjosti - i tela i duha. Posle samo nekoliko meseci ovakve prakse, telo će biti zadovoljno, a ti ćeš dobiti dodatnu nijansu smirenosti.


Sledeća faza, koju možeš praktikovati istovremeno sa prvom fazom - ako ti nije previše strana - je razgovor sa sopstvenim telom. Obrati se, u mislima, bilo kojem delu svog tela u kome osećaš nelagodnost, sa pitanjem šta mu smeta ili nedostaje. Obrati se kao da pitaš drugu svest, a odgovor koji ćeš dobiti biće uvek iz "ja", jer i ćelijska svest ima svoj centar zvani "ja". Ukoliko trenutno ne možeš da udovoljiš sopstvenom telu, objasni mu da je to trenutno nemoguće, ali da ćeš prvom prilikom ispraviti nelagodnost. Osećaj će se svakako umanjiti, a ti održi obećanje. Time se stvara bliskost između ćelijske i lične svesti, a razgovorom se stvara jasna podela, čime se otvara mogućnost potpunog uvida u funkcionisanje svake svesti ponaosob.

8. 6. 2013.

Želja

Tragam za slobodom, opisujući stanja ne-slobode, sve one suptilne zamke koje nas odvajaju od čiste slobode. U tom traganju naiđoh na želju. Da li je sloboda nesputano ostvarivanje želja?

Nesputano ostvarivanje želje je potvrda lične moći a ne potvrda slobode.

Želja je potreba realizacije stvarnosti, njenog ostvarenja. Ona je inicijalni faktor stvaranja. Bez želje, podržane namerom, svaka promena u okruženju bila bi slučajna. Želja je katalizator života, ona ga ubrzava i modifikuje.

Ipak, želja je ograničavajući faktor kada je sloboda u pitanju.

Sloboda, u smislu nesputanog postojanja, jeste ograničena željom, koja je samim tim negira.

Odakle izvire želja?

Iz razuma, naravno. Želju prvenstveno treba razlikovati od potrebe, koje imaju karakter želja, jer obema je zajednička crta zadovoljenje potreba iznad osnovnog nivoa.

Postoje životne okolnosti kojima realno moramo da se povinujemo, a one su uglavnom egzistencijalne prirode. Međutim, želja i sloboda deluju dijametralno suprotno kada je odnos dva ljudska bića u pitanju. Što više želje za prisustvom druge osobe, to manje slobode. I lične i onog drugog.

Želja za prisustvom druge osobe proizilazi iz ljubavi, to je vezivno tkivo. Ukoliko je ljubav jaka, tada želja prerasta u potrebu, koja toliko okupira svest da se pitanje lične slobode uopšte ne postavlja kao takvo.

Da li je to onda dosezanje slobode?

Teorijski gledano da. Ali jedino pod uslovom da je ljubav proistekla kao stanje spajanja dve čiste svesti, koje time tvore Androginu svest. U takvom odnosu sam doživljaj ljubavi je stanje čiste slobode, jer ni jedan pojedinac nema želju da se odvoji i bivstvuje samostalno. Želja je na prvom mestu osećaj nedovoljnosti i iz toga proističe potreba za udovoljavanjem nedostajućeg, koje se zove želja. U slučaju čiste ljubavi nema potrebe ni za čim drugim, osim za prisustvom voljene osobe. Čak nema potrebe ni za hranom, ni za snom.

Možda je to stanje potpune slobode, ali život pokazuje da ljubav postane veza, a kao takva ona vezuje učesnike, koji stoga tragaju za nekom drugom slobodom, van odnosa sa ljubavnikom. Uvek kada sam ljubavniku govorila: "hoću ličnu slobodu", on je čuo da govorim: "hoću da budem sa drugim muškarcem".

Pogrešna projekcija uvek dolazi iz lične svesti. Tvoj ljubavnik je takođe osećao zasićenost i sputanost u vezi, a izlaz je video jedino u nalaženju nove ljubavnice, kao istog stremljenja ka slobodi.

Paradoks.

Nije paradoks, samo ti se čini. Ljubav jeste vrhunski oblik slobode, jer ljubav je stanje samodovoljnosti, čistog uživanja u samom postojanju. Ali ovo važi za čistu, neopterećenu svest. Svest prosečnog čoveka retko dolazi u ovo stanje, a ako mu se slučajno dogodi ovakva ljubav, on se uplašeno trudi da se vrati u poznate okvire življenja, u kojima je bezbedan. Tada na scenu stupaju nesvesne psihološke igre.

Želja za prisustvom druge osobe dešavala se i kada upoznam novu, interesantnu osobu, sa kojom želim da uspostavim prijateljstvo.

Ponovo je u pitanju spajanje dveju svesti, koje se ovoga puta spajaju na Mentalnom i Duhovnom planu. Prijatelj je osoba koja se prihvata u celosti, gde si potpuno slobodna da se iskažeš bez zadrške i cenzure. I prijateljstvo je vid dosezanja slobode.

Ponekad osetim da moja želja za prisustvom guši drugu osobu. Ponekad tuđa želja za mojim prisustvom guši mene samu.

Uvek kada odnos nije čist javlja se neizdrživa želja za prisustvom druge osobe, jer želja dolazi iz osećaja nepotpunosti. Tada nije u pitanju odnos prijateljstva, već pihološke zavisnosti, otimanja pažnje, na neki način. Isto važi i za ljubavne odnose.

Da li to znači da se iza neodoljive potrebe za prisustvom druge osobe uvek krije lični osećaj nedovoljnosti?

Upravo tako. Ako ti je prisustvo druge osobe potrebno da bi potvrdila sopstveno postojanje, to je jednostavno znak da nisi raščistila sopstvenu svest i stoga se osećaš nesigurno. Potvrdu možeš dobiti kroz reč, ili osećaj, ali isto tako možeš dobiti lošu reč i neprijatnu emociju, što će te odvesti u veoma loša psihološka stanja. Svaka zavisnost od drugih govori o tvojoj nesvesnosti, a kao nesvesna osoba o slobodi možeš samo da pričaš, a ne i da je doživljavaš.

Mnogi sistemi duhovnog samorazvića, naročito oni koji dolaze sa Istoka, govore da se treba odreći svih želja.

Ne želeti želju je takođe želja, čime se pravi samo korak napred u začaranom krugu. Stanje svesti bez želja je boravak u predelima Čiste svesti, a ni jedna želja ne može svest dovesti u to stanje.

Pa čak ni želja da se dosegne Čista svest?

Želja da se dosegne Čista svest mora da bude nepokolebljiva namera, da bi mogla da se ostvari, a to već nije želja.

U čemu se razlikuju želja i namera?

Želja je inicijalna potreba za zadovoljenjem i praćena je slabom namerom. Od želje se može odustati ili se željena stvar može promeniti. Namera je kao strela koja nepogrešivo stremi ka cilju.

Da li čovek čiste svesti ima želja, ili je potpuno oslobođen od njih?

Ima ih, naravno, ali njegove želje su veoma slabog intenziteta. Takav čovek poželi nešto, ali nije obavezno da se želja i ostvari.

Svi se slaži da zadovoljenje jedne želje rađa sijaset novih želja. Zašto?

Zato što sve želje zadovoljavaju samo formu življenja, a ne i njegovu suštinu. Želja koja zadovolji suštinu života predstavlja i konačno ostvarenu želju. To je kao žena koja želi dete. Onda kada rodi željeni broj dece, želja je zadovoljena. Zato treba razlikovati suštinske želje od onih formalnih. Formalne želje zadovoljavaju formu života, a forma je okvir. Okvir je ograničenje, a ono je ne sloboda. Želja koja uzrokuje novu želju znači da je ostvarenje prethodne želje samo proširilo okvir (ili kavez) postojanja. Suštinski nije donela ništa.

Želja koja ne može da se ostvari donosi tugu, razočarenje.

Iskonska želja svakog čoveka je želja za oslobađanjem. Razočarenje dolazi iz nesvesnog uvida da je oslobađanje neizvodljivo. Svaka želja u svojoj osnovi nosi potrebu za slobodom, za nesputanim postojanjem. Neostvarena želja je neostvarena sloboda, otuda osećaj tuge.

Deca imaju najviše želja i najćešće su tužna zbog nemogućnosti ostvarenja. Odrasli se mnogo lakše mire sa mogućnostima koje su im na raspolaganju.

Deca su najviše sputana, jer decu sputavamo vaspitavanjem i učenjem normi življenja. Njima su želje način dosezanja slobode, koje su svesni na iskonskom nivou. Odrasli su odavno ukalupili svoje živote u dozvoljene norme, pomirili su se sa pravilima, zato i imaju mnogo manje želja.


Čak su i elementarnu želju, želju za oslobadanjem, svrstali u kateroriju nemogućeg. Tako da njima smrt ostaje jedina mogućnost slobode.